žene koje previše vole

Dobitnica Kiklopa poklanja za Božiæ: O ženama koje previše vole

Imamo èast na ovom blogu ugostiti ovogodišnju dobitnicu nagrade Kiklop za književnost - Julijanu Adamoviæ. Blogerica ZonaO'Zona je pripremila jednu, na prvi pogled žensku temu a koja je itekako primjenjiva na oba spola.

Rijeè je o ženama (ali primjenjivo i na muškarce) "koje su u svojim vezama oèajne i jadne, pate i uzdišu, a ovisno se drže svojih neadekvatnih partnera, iz rukava uvijek izvlaèeæi adute zašto ga nisu u stanju/moguænosti ostaviti, iako im on i veza s njim nanosi veliku bol."

Kakve to veze ima s nasiljem i kako dalje, zakljuèit æete iz teksta.

Mare


A sad Zona:

Ovo je moj predbožiæni poklon za sve one žene koje vole šalabahtere o knjigama. Moje je skromno mišljenje da je knjigu ipak bilo bolje proèitati nego pustiti drugima da vam o njoj nadugaèko i naširoko pripovijedaju, ali evo (kako sam još pod dojmom) pokušat æu reæi par rijeèi.

Robin Norwood je psihijatrica (psihoterapeutkinja) koja je, baš i kao autorica ovog osvrta, shvatila da u svoje zanimanje nije zalutala, veæ je tamo iz sasvim odreðenih (i to vrlo odredivih) razloga. Dakle, i ona je mislila da može protiv sebe, svoga djetinjstva, da pukom teorijom može prevariti „nasljeðe“ i tako izbjeæi zamke jednog od principa funkcioniranja naše psihe: repeticije traume. Naime, poznato je da odrasli koji su u ranoj dobi potekli iz nesreðenih obiteljskih sredina, koji su ranjeni alkoholizmom ili narušenim odnosima unutar obitelji, èesto završavaju u pomagaèkim strukama, kao što su na primjer socijalni radnici, psiholozi, psihijatri, medicinske sestre i pravnici (iako mi ovi potonji baš i ne lièe na pomagaèe, ali hajde... bez predrasuda…) i na taj naèin, pomažuæi drugima, iznova i iznova pokušavaju riješiti vlastite traume (dobro, nekima to možda i uspije).

Po autorici knjige, ali i po logici stvari, u toj skupini se nalazi i velik broj „žena koje previše vole“. Pod tim pojmom ona podrazumijeva žene koje su u svojim vezama oèajne i jadne, pate i uzdišu, a ovisno se drže svojih neadekvatnih partnera, iz rukava uvijek izvlaèeæi adute zašto ga nisu u stanju/moguænosti ostaviti, iako im on i veza s njim nanosi veliku bol. A u ljubavi bi trebali uživati, zar ne?

Naime, autorica smatra da mi biramo ono što nam je poznato ili (rjeðe) ono što je skroz suprotno poznatom obrascu, kako bi napokon ispravili nepravdu, zalijeèili ranu, "kaznili" zloèin koji nam se dogaðao, držali stvari pod nadzorom.

Sljedeæe èinjenice Robin Norwood navodi kao one koje su tipiène za ženu koja previše voli: u pravilu potjeèu iz doma s problematiènim uvjetima u kojem njihove emotivne potrebe nisu zadovoljene; to su one žene koje su u djetinjstvu dobile malo prave pažnje i ljubavi, pa posredno pokušavaju tu nezadovoljenu potrebu ispuniti brinuæi se za nekoga, osobito za muškarce koji na neki naèin ostavljaju dojam da im je ta briga potrebna. Kako su potrebe ostale nezadovoljene jer nisu mogle „mijenjati“ roditelje, sada muškarci koji nude slièno iskustvo bude te najdublje osjeæaje i žene nesvjesno nastoje tog i takvog muškarca „promijeniti snagom svoje ljubavi“.

Silno se boje napuštanja ili, jednostavno, navikle na nedostatak ljubavi, u vezama su voljne èekati, nadati se, još jaèe se truditi ugoditi „svom muškarcu“. Èesto preuzimaju krivicu na sebe. Samopouzdanje im je nisko: sreæa mi se ne daruje, nju moram zaslužiti (Tu se ne zavaravajte, one mogu biti profesionalno vrlo uspješne i imati o sebi mišljenje kao o vrlo sposobnoj, lijepoj, pametnoj ženi, ali sef-koncept nije jedna dimenzija. Mi možemo biti silno samouvjereni kada su takve stvari u pitanju, a ranjivi i slabašni kada su emocije, tjelesni, obiteljski ili seksualni self u pitanju).

Velik broj žena ima oèajnièku potrebu nadzirati svoje muškarce jer su u djetinjstvu okusile tako malo sigurnosti, a takva pomoæ se prikriva opravdanjem „samo želim pomoæi“.

Prerano odrasle, èesto posrednice u roditeljskim svaðama ili „crne ovce“ u obitelji, odbaèene. Ili možda sasvim tihe, po strani, zanemarene. Dobre djevojèice, koje su se uvijek trudile biti odliène u školi. Najbolje, naj, naj…
Koje nikada od tate nisu èule: Volim te. Lijepa si.. Koje su majka previše kritizirale ili ih posesivno držala uz sebe i pri tome kritizirala oca…

To su žene koje kasnije imaju problem sa alkoholom ili èešæe, s prehranom (osobito sklone slatkom) ili žene koje su u depresiji ili tu sklonost unaprijed lijeèe nestabilnošæu burne i loše veze tada nemaju vremena ni uvjeta za pravu, nemaskiranu depresiju jer adrenalin frca na sve strane.

Takve žene ne privlaèe obièni, dragi, predvidljivi muškarci jer u tim ljubavima ne sijevaju munje, ne padaju zvijezde, ne ruše se brda…

Ne zavaravajte se. Ako postavljate pitanje: Koliko me on voli (treba), umjesto Koliko je meni stalo?, možda ste baš vi žena koja previše voli.

Ne zavaravajte se. Odlièan seks nije siguran znak da je to èovjek za vas. Možda miješate tjeskobu, strah i bol s ljubavlju i seksualnim uzbuðenjem? Možda za grè koji vam stišæe želudac zbog loše veze mislite da je ljubav?

Možda vaš užitak potièe iz njegovog, ali to onda nije stvarni i vaš užitak…

Isuse, nisam ni na pola knjige. Recite mi da stanem. Recite mi da vas to uopæe ne zanima. Da ste vi žena koja dovoljno voli ili muškarac koji je zadovoljan time koliko ga žena voli.

Ja samo znam da sam neki dan, za obiteljskim ruèkom u kuæi mojih roditelja, osjetila isti onakav stisak u želucu, istu onakvu muèninu i osjeæaj užasne tjeskobe kao i kad sam jednom davno patila za voljenim, a mislila da volim, volim do neba. Je li to bilo zbog bezvezne svaðe, koja se kao po špranci odvijala meðu mojim starcima ili sam se ja sjetila svoje "ljubavi"?

Je li to s "grèem u trbuhu, uzdasima i jecajima" prava ljubav - ona koja prevladava u mojim, ali i u veæini ikada napisanih prièa ili je Robin u pravu (da nas pogrešno uèe)? Je li to što se dogaðalo meni (nekima od vas) bila prava ljubav ili sam samo ja (vi) žena koja previše voli?

Još puno toga piše u knjizi „Žene koje previše vole“, autorice Robin Norwood, ali ja nisam sigurna zanima li vas to… uopæe

…

Kažu da je kod žena prirodno izražena potreba za brigom i pomoæi (to je onaj dio o genetici i nasljeðu koji su neki od vas spominjali u komentarima), a da ista još više dolazi do izražaja ako one (žene) potjeèu iz disfunkcionalnih obitelji (optereæenih alkoholom, svaðama, emocionalnom hladnoæom). Mislite li to i vi?

R. Norwood je u to uvjerena. Ona istièe da upravo takve žene osobito privlaèe muškarci uza koje svojim nesvjesnim ticalima zakljuèe da im treba pomoæ. Oni ne moraju nužno biti krhki i na neki naèin u stvarnoj potrebi. Èesto su to muškarci koji nisu sposobni za zdrave odnose s drugima, možda hladni i neosjeæajni, ili tvrdoglavi i sebièni; tmurni i melankolièni. Možda divlji i neodgovorni, nesposobni se vezati za nekoga i biti vjerni.

Autorica je uvjerena da æemo reagirati ovisno o našoj prošlosti, o iskustvu koje smo imali, ali uvijek æemo reagirati, uvjereni da baš taj muškarac nužno treba našu pomoæ, naše suosjeæanje i našu mudrost da bi upotrijebio svoj život.

Razmišljam kako puno muškaraca ima skoro pa svjesna ticala za veæ spomenuta ženska nesvjesna, pa u prièu o sebi vješto uvode loš brak i hladnu, bezosjeæajnu ženu, èesto i bolesnu, za koju se oni brinu... Sve to zaèine tugaljivom prièom o tome kako je njima potrebno razumijevanje, nježnost, tjelesnost… Kako ste im potrebni baš vi! Tako posebna, tako pametna, lijepa i draga.

Kolike od vas ne bi zasuzile nad sudbinom jednog takvog, recimo privlaènog, pametnog, a po vašem mišljenju osjeæajnog i nesretnog muškarca?

Vratimo se autorici i prièi o roditeljima. Tu æu je ipak citirati, da ne ispadne kako prekrajam njezine rijeèi vlastitim projekcijama:

Iz poglavlja «Hoæemo li zaplesati»:

… "Stari je klišej u svijetu psihoterapije da ljudi èesto stupe u brak s nekim tko je slièan njihovoj majci ili ocu s kojim su odrastajuæi imali problem. To nije posve toèno. Ne radi se toliko o tomu daje naš izabranik isti kao mama i tata, nego da s tim partnerom možemo osjeæati iste osjeæaje i suoèiti se s istim izazovima na koje smo nailazili odrastajuæi; možemo ponovno stvoriti dobro poznato ozraèje iz djetinjstva i koristiti poteze koje smo davno uvježbali. To za veæinu nas znaèi ljubav. Osjeæamo se ugodno, pripadajuæe, baš «kako treba» s osobom s kojom možemo ponavljati poznate postupke i poznate osjeæaje… Godi nam taj osobit osjeæaj pripadnosti muškarcu koji nam dopušta da plešemo poznatim koracima…"

… "Nema nièeg jaèeg od tog osjeæaja tajanstvene prisnosti spoja žene i muškarca èiji se obrasci ponašanja slažu kao dijelovi slagalice. Ako još uz to muškarac ponudi ženi priliku da doživi osjeæaje bola i bespomoænosti, nevoljenosti i neželjenosti iz djetinjstva i pokuša ih prevladati, za nju to postaje doslovno neodoljivo. Zapravo, što više boli iz djetinjstva nosi u sebi, to æe snažniji biti poriv za oživljavanjem i svladavanjem te boli u odrasloj dobi…»

A sve krene od našeg uzdaha: »Ah! Kako divan muškarac! Samo nije imao sreæe u životu!»

Krene, pa ide i teško se završava:

...« Bilo bi teško preuvelièati emotivan naboj koji takva veza, jednom zapoèeta, ima za ženu uvuèenu u nju. Kad se pokuša odvojiti od odnosa s muškarcem kojeg pretjerano voli, osjeæa da bolna energija snažno kola njezinim živcima i izbacuje njihove presjeèene završetke. Stari je osjeæaj praznine obuzme i preplavi, vuèe je dolje na mjesto na kojem još uvijek živi njezin strah od usamljenosti iz djetinjstva i sigurna je da æe se utopiti u boli».

Autorica to usporeðuje s osjeæajem ovisnosti o teškim drogama odnosno razvoj takve ovisnièke veze s razvojem bolesti ovisnosti o alkoholu.

Ne vidim sebe kao ženu koja previše voli. Doduše, zaljubila sam se u muža koji je bio negativ moje obitelji. Na kraju se ispostavilo da ipak ima jednu sliènost s mojim ocem: ne može nekome reæi da ga voli. No, ja sam napokon svjesna da njegova ljubav nije ništa manja zbog toga i da je problem koji ja zbog toga imam (ili sam imala) stvar mene i mojih trauma.

No, jednom sam bila «alkoholièarka» (i to vrlo sklona recidivu). U toj vezi sam doživjela sve najljepše i najružnije osjeæaje. Oživotvorili su se svi moji strahovi (znani i neznani). Isplivalo je iz mene sve najbolje i najgore. Ono što mi se iz ove perspektive èini jest da sam na èesta kritiziranja i doživljene ispade ljutnje od strane partnera (uglavnom nepredvidive i po mojoj procjeni za sitnice), reagirala verbalnom agresijom (kao što se to èinilo i u mojoj obitelji), a onda bih se uplašila odbacivanja (jer bi on bio "smrtno" uvrijeðen i povlaèio bi se, prekidao svaku komunikaciju), pa bih sve uèinila da se konflikt svlada. Istovremeno sam se osjeæala nesigurno, uplašeno i postajala sam sve više svjesna da ta veza nema smisla. No, svaki moj pokušaj prekida, vrlo brzo bi bio propraæen kajanjem. Priznajem, i sve težom depresijom. Takvo ponašanje/situaciju nisam imala ni u jednoj mojoj vezi. Što je razlog tomu? Je li to bila posebna (fatalna) ljubav ili je osoba s kojom sam plesala znala isti, davno nauèeni ples? Ili je, naprosto, možda bio npr. relativno dobro socijalizirani borderline, a ja to, zbog vlastitih potreba za nježnošæu i silnom ljubavlju kojom me je u poèetku obasipao kao nitko do tad ili narcisoidnosti (ne, ne... kako bi se meni dogodilo da naletim i ne prepoznam takvu osobu! ), nisam htjela i/ili mogla sebi priznati? Pa èak mi dugo nije bilo jasno zašto, nakon svega (prekida) nismo mogli ostati u pristojnim i relativno prijateljskim odnosima jer dijelili smo brojne zajednièke interese.

Obrasci ponašanja u toj vezi možda jesu bili slièni nekim ranim traumama iz mog djetinjstva, ali je, sada sam potpuno sigurna, problem "mog muškarca" prelazio i te okvire, a ja sam se potpuno izgubila i poèela zajedno s njim tonuti u bolest. Najgore je bilo to što sam povremeno imala svijest i volju sve to okonèati, a onda bih brzo zapadala u oèaj, preuzimala krivnju na sebe i pokušavala skrpati što se pokrpati nije dalo.

Ne mogu reæi da žalim što sam mu pružala ruku, ali mi je žao što sam na koncu shvatila da imam veliki problem s vlastitim egom i da se užasno ponašam u takvim situacijama (mimo moga znanja, mimo interesa èovjeka koji možda nema osjeæaja za druge, ali debelo pati i boji se za sebe).

Vratimo se R. Norwood koja,usporeðujuæi alkoholizam i takvu vezu, navodi sljedeæa ponašanja žena:

- preodgovorno i prebrižno ponašanje steèeno u obitelji (privlaèe je oni kojima je potrebna)
- pokušava «voljeti» svog muškarca uspješno kao što je pokušavala uspješno «voljeti» svoje neadekvatne roditelje
- pojaèana emotivna ovisnost o muškarcu
- osjeæaj krivnje
- poèinje sumnjati u svoja opažanja
- pojaèana usredotoèenost na muškarèevo ponašanje
- opsesija prikrivanjem problema
- nasilno ponašanje prema muškarcu, želja za osvetom
- stalni neuspjesi u želji da nadzire muškarca
- moguæa seljenja (kao da æe se tako riješiti problemi)
- izbjegava obitelj i prijatelje
- nerazumna zamjeranja
- pojava živèanih smetnji
- moguæ razvoj ovisnosti o alkoholu ili neèem drugom (o.a. možda o netu?)
- pojava dugih razdoblja depresije
- smanjena moæ razmišljanja, malodušnost
- neodreðeni strahovi, paranoje
- potpuna opsjednutost muškarcem
- svi pokušaji nadzora su iscrpljeni

Bla bla bla… Meni je tu bio kraj. Pomalo teatralan, spektakularan, ali morao se napraviti. I sad mi pri sjeæanju na tu vezu želudac zatitra, ali brzo pomislim da je to možda i zbog drugih razloga.

Moram spomenuti da u knjizi postoje i modeli lijeèenja, ali recimo da su po mom ukusu «preamerièki» pa ih neæu spominjati. Koga zanima nek' se lati posla (èitanja). Jedan od naèina samopomoæi je i da podijelite svoje iskustvo s drugima. Osobito sa onima koji(e) imaju slièno iskustvo.

Možda bi bilo bolje da sam prikaz ove teme uèinila na moj naèin (kroz prièu), ali eto… Bila sam prizemna.

Ovdje æu završiti s knjigom i problemom žena sklonih pomiješati ljubav i svoje davne traume i strahove, a sve to u nadi da æe netko možda osvijestiti problem koji ima i tako se izvuæi iz, po meni, nasilne veze (ne mora biti fizièkog nasilja, ali verbalnog i emocionalnog sigurno ima).

25.12.2008. u 13:53 sati | 41 Komentara | Print | Link | Na vrh

Umirati kucajuci na vrata iza kojih netko stoji a ne otvara

Danas, s dozvolom, objavljujemo tekst gošæe-blogerice Ane Šešerin, koja piše blog Soba na portalu Veèernjeg lista. Uzdrmao me tekst blogerice o nedavnom straviènom ubojstvu u Zagrebu kao i potresna razmišljanja o ljudima koji umiruæem nisu pomogli.

Mare


Ana:

Svjesna sam da odstupam od same teme koju sam postavila, na èijoj izgradnji kontinuirano radim, ali sam takoðer danas prvi put shvatila gdje živim i ne osvrnuti se na ovaj dogaðaj bilo bi protivno mojim naèelima. Da, poput mnogih sam shvaæala sliku svega, pretpostavljala koliko se propada, koliko je zagaðena èitava mašinerija društva u kojem živim.

Da, poput mnogih pronalazila sam vlastite zanimacije koje su mi omoguæile distrakciju od takvih misli, analiza i razgovora. Da, na trenutak sam i zaboravila, smatrajuæi da moj životni put nije vezan uz takve polemike, da ne vrijedi zamarati se njima i nakon iscrpnih razgovora samo sam uzdahnula, odmahnula rukom i rekla ”ma…”. Ali danas, dok sam boravila u susjednoj deželi koja nam je predstavljena kao neprijatelj broj jedan (što sam i sama nekoliko trenutaka pomislila, nošena nekim stranim osjeæajem patriotizma) do mene je došla uznemirujuæa vijest o incidentu koji se dogodio u Zagrebu.

Èovjek, kojeg sam imala privilegiju upoznati, ubijen je. Da, bila sam šokirana, ali raspored je diktirao distanciju i misao o dogaðaju ostavila sam po strani. Sve dok se nisam vratila u svoj stan, otvorila mail i prolistala vijesti. Možda bih trebala reæi da mi je žao što sam to uèinila, da mi je žao što imam i subjektivan pogled, ali ne, žao mi je zbog èinjenice da sam se napokon zbilja probudila i shvatila da živim u zemlji koja ne zaslužuje biti dijelom ikakva civiliziranog svijeta.

Svojim (ne)djelom graðani, u ovom sluèaju Zagreba, ovim su postupkom pokazali koliko su neobrazovani, nekulturni, licemjerni, a povrh svega lišeni svakog suosjeæanja i pristojnosti. I dok svi tekstovi tehnikom ispiranja mozgova i nekvalitetnoga istraživaèkog novinarstva, iole inteligentnom èitatelju šalju sljedeæu poruku: ”jadan mladiæ ubio perverznjaka”, ja vidim samo sljedeæu sliku: sliku èovjeka koji 50 minuta (jeste li svjesni što je u tim trenucima agonije, panike, smrti 50 minuta!) zvoni po susjednim vratima, lupa, moli za pomoæ, za život!

Možete li uopæe zamisliti da ste svjesni da sve što ste godinama stvarali, vaš život nestaje, da umirete, a da znate da postoji pomoæ, ali odbija doæi do vas? Možete li barem na tren zamisliti, da ste u sliènoj situaciji vi sami ili netko vama drag? Jer, nemojmo se zavaravati, ovo se može dogoditi bilo kome!

Zašto se uporno pravimo glupi?! Zašto se educiranim ljudima, koji su sve postigli vlastitim radom, sposobnostima, koji su iznimno cijenjeni meðu kolegama i suradnicima, konstantno traže mane; i to ne bilo kakve; one tabu etikete? Što uopæe te etikete znaèe? Kome su one uopæe bitne? Kome su one danas uopæe tabu?

Voljela bih reæi da je prošlo vrijeme baba koje su samo èekale da naðu temu za ocrnjivanje, kojima je sve što ne pripada njihovu uskom vidokrugu sramota i zlo. Èini se da su se ta biæa ukorijenila u veæini; gotovo arhetipski. Zar nije strašno što potpuni stranci uzimaju sebi za pravo da o tako tragièno, brutalno ubijenoj osobi otvaraju forumske debate i likuju nad monstruoznim èinom jer se zgražaju nad seksualnom orijentacijom?

Zar nije tužno da smo toliko obijesni, a pritom silno nepismeni, da smo toliko puni mržnje prema nekome koga uopæe ne poznajemo; da u blagdansko doba, u zemlji u kojoj se svi smatraju velikim kršæanima, ostajemo iza zatvorenih vrata, slušamo vapaje susjeda na samrti i ne pomažemo? Možda sam zbilja ja ta koja nije normalna.

Ali meni je boravak iza zatvorenih vrata ravan ubojstvu. I drugdje u civiliziranom svijetu je takoðer. Samo ovdje se ljudi još uvijek boje HIV-a, samo ovdje odluèuju èovjeku donijeti smrtnu presudu na temelju pretpostavki i straha od vlastitog neznanja. A mediji im omoguæavaju da ostanu sporedni akteri; èak i stvaraju izliku.

Èinjenica je da nikada neæemo znati što se dogaða iza tuðih zatvorenih vrata, èak ni naših najbližih prijatelja. Ali baš zbog toga se nadam da æemo nauèiti poštovati tuðu intimu, onako kako poštujemo vlastitu. Da je neæemo osuðivati, jer i drugi bi to onda mogli èiniti nama. Da neæemo skakati na svaku tragediju izbacujuæi iz sebe one najružnije rijeèi. Jer stara izreka, koliko se sjeæam latinskog pa i sata kulture kaže: o mrtvima sve najbolje.

Kada smo prestali biti ljudska biæa? Možda i zvuèim patetièno; ali kvaliteta tekstova koje sam danas proèitala, pristup medija, slika naše politike, profesionalnosti napokon me uspjela do zadnjih granica razoèarati. Bilo je toliko lakše živjeti u ”la la landu”, ali probudite se! Svi ovi ljudi koje vam želim predstaviti zaslužuju to.

23.12.2008. u 08:00 sati | 3 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kako do boljih rješenja

Bloger gospon profesor nam je, na našu molbu, poslao još jedan, oèekivano odlièan tekst. Velika hvala jer je gospon profesor, iako zatrpan poslom, ponovno našao vremena i za naš blog.

Iako pisan za školske novine i namijenjen uèenicima jednako kao i profesorima, "naèela koja se spominju primjenjiva su zapravo za najrazlièitije situacije u kojima grupa homo sapiensa nešto zajedno pokušava napraviti. Naèela su primjenjiva, i donose dobre rezultate, samo – i obièno tu zašteka – treba ih primjenjivati."

Gotovo da nema èovjeka koji nije iskusio probleme oko dogovaranja za neku zajednièku aktivnost. Da li su to problemi s dogovorom oko maturalca ili pak oproštajnu /božiænu zabavu? "U razredu, zbornici, na poslu... vlada nezdrava atmosfera, podijeljeni ste na posvaðane grupice koje se meðusobno potajno ogovaraju ili otvoreno vrijeðaju?"

Proèitajte ovaj tekst, možda vam pomogne da slijedeæi put brže i bezbolnije doðete do rješenja.

Mare




Kako do boljih rješenja

Tekst koji slijedi bio sam napisao za školske novine, ali sam, osim uèenicima, želio priopæiti neke stvari i profesorima. Isto tako, naèela koja se spominju primjenjiva su zapravo za najrazlièitije situacije u kojima grupa homo sapiensa nešto zajedno pokušava napraviti. Naèela su primjenjiva, i donose dobre rezultate, samo – i obièno tu zašteka – treba ih primjenjivati. No, evo teksta.


Imate problema s dogovorom oko maturalnog putovanja? Ne možete se složiti kako i gdje organizirati oproštajnu zabavu? U razredu (zbornici, na poslu…) vlada nezdrava atmosfera, podijeljeni ste na posvaðane grupice koje se meðusobno potajno ogovaraju ili otvoreno vrijeðaju? Hm, to može biti uistinu neugodno, pogotovo ako morate zajedno provesti nekoliko godina. A ako vas dakle, takvo ozraèje doèeka na radnom mjestu, onda možete raèunati i na èir.

Mi ljudi razlièiti smo. Dolazimo iz razlièitih obitelji. Neke su sretnije, neke manje sretne. Imamo razlièite darove, razvili smo razlièite sposobnosti. Svatko od nas istu stvar vidi na manje ili više razlièit naèin. Svatko od nas prikupio je tijekom života odreðenu kolièinu znanja. I te se kolièine razlikuju. Svatko od nas se tijekom života mijenja. Mogli bismo ovako nabrajati još dugo. Ali, shvatili ste što želim reæi. Svaki je pojedinac jedinstveno, neponovljivo stvorenje.

Ponekad pitam uèenike, bi li bilo dobro da su svi ljudi na svijetu konobari (ili dizajneri, kuhari, grafièari…). Naravno, svi kažu da ne bi. Nabrojim još nekoliko zanimanja. Ne, ne bi bilo dobro da svi ljudi budu profesori hrvatskog, ili policajci, ili pekari, ili… Ali, svakako je dobro da neki ljudi budu programeri, neki vlakovoðe, neki pisci, a neki èistaèi ulica. Potom ih pozovem da zajedno nabrojimo kome sve možemo biti zahvalni što sjedimo u razredu: zidarima, elektrièarima, vodoinstalaterima, staklarima, stolarima, bravarima, lièiocima, instalaterima centralnog grijanja, krojaèima, piscima udžbenika, radnicima u tvornici papira, obuæarima, vozaèima autobusa, domarima, spremaèicama… i svima koji rade na tome da škola kao ustanova uopæe postoji i funkcionira.

Slijedi poanta. Potrebni smo jedni drugima. Potrebni smo zajednici u kojoj živimo. Važno je dobro uèiti, tako da sutra ne pitate ’što društvo može dati meni’, nego ’što ja mogu dati društvu’. A da biste mogli sutra kvalitetnije raditi na boljitku zemlje u kojoj živimo, morate nauèiti suraðivati jedni s drugima – sada, u razredu. Svjesno sam istaknuo rijeè ’nauèiti’, zato jer suradnja nije nešto što se u nekoj grupi zbiva spontano.

Jedna od najveæih prepreka suradnji je upravo stanje kakvo sam opisao u uvodnom dijelu: razred (kolektiv…) podijeljen na male, suprotstavljene grupice meðu kojima nema komunikacije (osim ukoliko izmjenjivanje uvreda netko ne smatra komunikacijom), nema povjerenja, nema razumijevanja…, ali ima predrasuda i površnih procjena ’onih drugih’. Takvo stanje guši radost, kreativnost, potencijale svakog uèenika (zaposlenika) i razreda (kolektiva) kao cjeline. Uèenici (zaposlenici) se boje reæi što misle, ili su preagresivni. Sve u svemu, svi su na gubitku. Ili, svi smo na gubitku, jer u takvim je razredima (kolektivima) svakome teško raditi. Na koncu, cijelo društvo je na gubitku jer pada razina znanja i produktivnosti. A dani prolaze. Godine prolaze. Život prolazi.

Ima li rješenja? Što mislite?

Razmišljao sam o tome. Prilièno. Pa æu vam sada pokušati objasniti kako se može kvalitetno suraðivati. Dakle, postoji problem. Prva reakcija je traženje krivca. On/Ona je kriv/kriva. Oni su krivi. Sva energija odlazi na meðusobno optuživanje, na traženje krivca, a ne na traženje rješenja. Kad svi prestanete insistirati samo na svom viðenju stvari i kad razaberete da imate zajednièki cilj – rješenje odreðenog problema – došli ste do prekretnice. Meðusobni napadi odjednom prestaju. Shvaæate zajednièke interese, ujedinjujete se i skupa poèinjete napadati problem.

Rješavanje problema nikad nije jednostavno, ali je nužno, jer oni obièno ne nestaju, nego se gomilaju. Za njihovo rješenje potrebno je u razredu (kolektivu) stvoriti jednu novu klimu, klimu tolerancije.

(Sjetite se koliko smo razlièiti. To nije nešto negativno, to je zapravo prednost, jer svatko rješavanju problema može pridonijeti na svoj naèin.)
Tolerancija u sebi ukljuèuje slušanje i razumijevanje druge osobe (što ne znaèi da se morate složiti s njezinim mišljenjem!). Ponekad to nije lako: oko problema se nagomilaju snažni osjeæaji koji mogu biti destruktivni pa onda ruše odnose s drugim osobama. Zato se treba držati pravila: dok jedan govori, drugi slušaju.

Treba imati strpljenja da se doðe do rješenja prihvatljivog za sve. Sva sporna pitanja i svi problemi koji postoje trebaju se iznijeti na vidjelo; svi uèenici (zaposlenici) moraju znati da æe biti s pažnjom saslušani, svi imaju jednaka prava i odgovornost. Premda je ovo ideal, u mjeri u kojoj mu se približite, rješenja æe biti kvalitetnija.

Ako je razred (kolektiv) podijeljen u suprotstavljene grupice, njegujete predrasude, sumnje, strahove i nesigurnost. Nasuprot tome, zajednièko traganje za rješenjem problema potièe suradnju i razumijevanje. Ne zaboravite, svaèije je mišljenje vrijedno.

Za sve ovo treba vremena i strpljenja. To se, dosta mukotrpno, uèi. Ali, što je alternativa? Èir i visoki tlak? Budite pametni.

I još nešto. Ogovaranje je poput kiseline koja nagriza zajedništvo. Ogovaranje vas otuðuje od drugih ljudi. Èini vas isprva arogantnim, a potom nespokojnim pred osobom koju ogovarate. Rješenje za to? Nemojte to raditi. Nemojte vrijeðati. Budite brzi na opraštanju. Poènite mijenjajuæi sebe. Rezultati neæe izostati.


Autor: gospon profesor



Odlièno a tako jednostavno, zar ne?
Imate li istih iskustava? Podijelite ih s nama.
Kako pristupate rješavanju ovakvih problema? Imate li hrabrosti suprotstaviti se agresivnoj i glasnoj grupi? Sve nas zanima, pišite!

21.12.2008. u 17:21 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Uèiti od žirafa

Uèiti od žirafa – govoriti govorom srca
(Katrin karall-Semler, MA)




Što se to dogaða s našim društvom, kad se èovjek na ulicama grada, kao što je Zagreb, ne može osjeæati sigurnim? Trebaju li strah, nesigurnost i agresija postati ishodištem ljudskog zajedništva? Kako ponuditi svojoj djeci siguran i harmonièan svijet, kad se ni sami, èesto u vrlo uskim okvirima druženja, nismo u stanju empatièno (Empatija = sposobnost uživljavanja) i s puno mira ophoditi s okolinom? Zašto sve više ljudi gubi kontakt s osjeæajnim dijelom sebe i u krajnjem sluèaju postaju spremni na nasilje?

Ljudi se meðusobno ranjavaju rijeèima i veæ u tom dijelu, najjednostavnijoj meðuljudskoj komunikaciji, nastaju ožiljci, koji su ponekad neuklonjivi. U mnogim sluèajevima je pozornost pri komunikaciji usmjerena upravo na ono sto teèe krivo ili je suprotno oèekivanom. To negativno vrednovanje pojedine osobe ili situacije vodi ka ljutnji, frustraciji i bespomoænosti, što opet rezultira refleksnim reakcijama kao što je predbacivanje, pravdanje samog sebe ili protunapad. Time zapoèinje spiralno kretanje, spirala se sve više vrti prema dolje i ista, bez obzira radi li se o vezi izmeðu dvoje ljudi, poslu ili politici, može završiti svaðom ili ratom. Rijeèi mogu podiæi zidove, ali isto tako mogu otvoriti vrata.

Americki klinièki psiholog i medijator Marshall Rosenberg bio je intenzivno zaokupljen ovom temom i na temelju vlastitih iskustava s nasiljem i rasnim nemirima u 70-im godinama prošlog stoljeæa, razvio komunikaciju bez nasilja. Rosenberg je takoðer naziva „jezikom srca“ ili „govorom žirafa“, jer je žirafa životinja sa najveæim srcem. „Govor žirafa“ je pritom samo jedna komunikacijska metoda, koju se može nauèiti, ali je puno više stav, koji je pretpostavka za mirnu komunikaciju u koju se možemo uživjeti.

Pažnja „govora žirafe“ usmjerena je na ono što je sudionicima u razgovoru važno. Zadovoljavanje potreba na obje sugovornièke strane stoji u prvom planu. Jasno je da treba izbjegavati ocjenjivanje, okrivljavanje ili kritiku, koji bi mogli biti ošmisljeni kao napad. Cilj je svakako prepoznavanje i uvažavanje potreba sviju zainteresiranih strana. Suprotnost Govoru žirafa je jezik konflikata, takozvani Govor vukova. To je govor koji je agresivan, koji ranjava iako može istovremeno biti uljudan i diplomatièan. U svakom sluèaju, osoba koja se služi govorom vukova pokušava sakriti svoje stvarne osjeæaje i potrebe. On sudi i osuðuje, kažnjava ili nagraðuje, bez da pokušava doista razumjeti drugu osobu.

Rosenberg polazi od toga da su ljudi u svojoj prirodi sposobni za uživljavanje i empatija je jedna od osnovnih pretpostavki za uspješnu komunikaciju! Dakle, onaj tko nauèi kako biti empatièan i kako komunicirati bez nasilja, svakako æe u razvoju konflikta uoèiti mnoge promjene – bolje razumijevanje na obje strane, jasnoæu s obzirom na namjere i motive te izostanak negativnih obrambenih reakcija.

Samopotvrðivanje i uživljavanje su dva podupiraèa, koji èine osnovno obilježje. Što me pokreæe, što bih želio i kako netko drugi izlazi na kraj s tim što on sam želi? Cilj je pronaæi rješenje koje æe zadovoljiti SVE potrebe. Pritom moramo držati u vidu da je sasvim u redu imati potrebe koje mogu biti zadovoljene djelovanjem ili reakcijama neke druge osobe.

Svi mi živimo u izmjeniènoj ovisnosti jedni o drugima i osnova je našeg zdravlja težiti za onim što naš život èini ljepšim i ugodnijim. Postavlja se samo pitanje kako potrebe pojedinca mogu biti zadovoljene u skladu s ljudima koji nas okružuju.

Komunikacija bez nasilja omoguæuje da se zapoène kreativan dijalog, kako bi se pronašla neka zadovoljavajuæa rješenja.

Èetiri koraka su osnova ove metode:
Promatranje umjesto ocjenjivanja ili interpretacije
Osjeæaje treba prepoznati (realizirati) i imenovati
Potrebe treba spoznati i uzimati ih ozbiljno
Na osnovu potreba, izraziti molbe, koje trebaju biti jasne i rješive (moguæe ih je ispuniti)

Nastavit æe se.


Napomena: ovo je prvi ne-blogerski tekst. Autorica teksta je Austrijanka koja je nekoliko godina živjela u Zagrebu. Govor žirafa je bila jedna od tema njenog magisterija.

19.12.2008. u 14:18 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pismo jos jednog premlaæenog èitatelja/blogera

Èuo sam za ovaj blog još kada je bio u nastajanju, ali sam mislio da je to još jedan dosadan blog kojeg piše par tinejdžera i natrpan je glupostima, bez konkretnih primjera. Onda sam na naslovnici blog.hr-a proèitao da ste objavili prièu pretuèenog petnaestogodišnjaka. Klikom na link, došao sam do ovoga bloga, proèitao neke postove, ukljuèujuæi i ovaj zadnji, te ostao bez daha. Svaka vam èast, imam jak osjeæaj da æe ovaj blog pomoæi mnogim ljudima!

Krenuo sam napisati komentar na post, i u njemu kratko opisati svoje susrete sa nasilnicima. Napisao sam komentar, i taman kada sam trebao pritisnuti gumb "Pošalji", zakljuèio sam da bi ovu prièu trebali èuti i ostali ljudi, jer komentare rijetko tko èita, a prièa bi mogla djelovati na druge.

Prvo želim napomenuti da, po mom mišljenju, nasilnici druge ljude osuðuju po izgledu. Mislim da je moj izgled dosta utjecao na to da me ti besposlièari poènu mlatiti bez razloga. U oba sluèaja sam imao bijelu košulju, pa sam vjerojatno djelovao kao bogati, razmaženi djeèaèiæ koji za sve zove taticu u pomoæ. Imao sam poprilièno veliku kosu, ne toliko dugaèku, koliko je stršala na sve strane. Veæ tri godine nosim marte i crnu odjeæu, a svi znamo da su metalci hip-hoperima nepojmljivi (èast izuzecima), i jedva èekaju da ih istuku, ali to nije ipak toliko dolazilo do izražaja u ova dva navrata koja æu opisati.

Dolazim iz Ðakova, srca Slavonije. Imam 16 godina i pohaðam drugi razred gimnazije. Pohaðao sam sedmi razred, i jedne sunèane nedjelje zaputio sam se u Zagreb na krizmu moje sestriène. Nama èetvorici je tamo dosadilo, pa smo otišli na jedno školsko igralište i zaigrali košarku. Smijali smo se, doista zabavljali sve dok nisu došla dvojica deèki koji su mislim èak bili i mlaði od mene (možda jednu godinu). Bratiæ iz Zagreba nam je rekao da su to janjevci. Stvarno ne znam tko su inaèe janjevci, tako da ne želim nikoga vrijeðati, jer sam protiv svake diskriminacije, pogotovo nacionalizma.

Lopta nam je otišla kod njih, ali nije išla ni brzo ni ne znam kako, niti je nekoga udarila, samo se lijepo otkotrljala do njih. Oni su je uzeli, i dali nam znak da je neæe vratiti. Lijepo smo ih zamolili, pa su nam je vratili, ali su onda gledali kako mi igramo i glasno komentirali svaki naš potez. Pitali smo ih, kao što bi pitali svakog èovjeka s kojim se zaprièamo, koliko imaju godina. Jedan je rekao da ide osmi razred. Znajuæi da laže, jer je bio nizak i imao je djetinjastu facu (ali ipak je bio jak) rekao sam: "Ozbiljno, koliko imaš godina?" Odmah potom sam zažalio što sam to rekao, jer ga je to "izrièito uvrijedilo" i poèeo me je gurkati, te mi podmjestio nogu, pa sam pao. Odmah sam poèeo govoriti da se nemam namjeru svaðati, ali on se smijao, te otišao sa strane i uzeo mobitel. Bratiæ nam je dao znak da poènemo trkom bježati, te nam je putem objasnio da su to janjevci i da jednostavno tuku druge, ali su u "bandama", te da su sad vjerojatno zvali ostatak ekipe, koji bi nas sigurno prebili na mrtvo ime. Cijelo vrijeme sam imao bijelu košulju, koja je 100% utjecala na to da me poènu maltretirati, a i po dijalektu su znali da sam Slavonac, pa su mi valjda htjeli pokazati dobrodošlicu na svoj teritorij.

Drugi sluèaj se dogodio u Belišæu ove godine. Išao sam na natjecanje sa zborom. Kada smo imali slobodno vrijeme, ja i prijatelj smo se šetali sa jednim drugim prijateljem iz Valpova, a s obzirom da su Belišæe i Valpovo blizu jedno drugom, on nas je vodio po gradu. Eh da, bilo je natjecanje sa zborom, pa smo ja i prvi prijatelj bili u bijelim košuljama. Ja sam još imao i crnu majcu preko košulje, te marte, što mi je davalo alternativni izgled, tj. razlog da me hip-hoperi tuku. Šetali smo se, lijepo zabavljali, kad odjednom doðe jedan lik, od oko 13-14 godina, na biciklu i pita imamo li kunu. Rekli smo da nemamo, a i da imamo rekli bi da nemamo, jer se zna da bi onda tražili još, i na kraju bi završilo isto kao što je završilo i ovako. Dotrèao je ostatak ekipe i poèeli su nas udarati i prijetiti nam. Svi su imali manje od 15 godina, ali ih je bilo 15-ak, dok je nas bilo troje. Prijatelj iz Valpova je završio na podu, ali sreæom se našla jedna žena koja ih je rastjerala.

Iduæi dan sam se èuo sa prijateljem iz Belišæa, te mi je isprièao da je okupio svoju ekipu i istukli su tog lika koji nas je tražio kunu. Bio je sav krvav i plakao je. Prvo mi je bilo drago jer je dobio što je i tražio, ali sam nakon nekog vremena shvatio da to nije u redu, jer se nasilje stvara nasiljem, i neæe prestati ako jedno drugome vraæamo, ipak netko treba stati. Zašto se spuštati na njegovu razinu?

Nakon nekoliko mjeseci, taj isti prijatelj mi je isprièao kako je jedne veèeri naišao na neku dvojicu, ukljuèujuæi i tog koji nas je tražio kunu, kako prijete curi od 12 godina da im da novac ili mobitel - više se ne sjeæam. Otjerali su ih. Onda mi je isprièao kako taj lik nema roditelje, živi na smetlištu, ne ide u školu, i živi samo na taj naèin da iznuðuje novac od drugih. Ostatak ekipe ide u veèernju školu, iako svi odreda imaju manje od 15 godina.

Ne vidim razlog zašto bi ljudi tukli jedni druge. Svaka svaða se može riješiti verbalnim putem, i to bez psovki i uvreda. Ako je nekome dosadno - pa dajte smislite nešto drugo, jer mlaæenje drugih je zanimljivo samo vama, a žrtvi nije ni malo. Ljudi, razmišljajte svojom glavom, ne èinite ružne stvari zbog društva. Ako vas društvo izbaci jer ne želite tuæi druge, naæi æete druge prijatelje, ili æe oni naæi vas. Bog vam nije dao strah da se bojite, nego duh snage, ljubavi i razboritosti.

Veliki pozdrav svima, ostanite kakvi jeste, volite jedni druge, opraštajte i probleme rješavajte lijepšim putem.

Invisible kid

18.12.2008. u 20:00 sati | 20 Komentara | Print | Link | Na vrh

Igraj se samnom!

Podnaslov:
Kako stvoriti nenasilno dijete?

U prošlim smo postovima naèeli nekoliko tema koje imaju veze s nasiljem ili agresijom a danas zapoèinjemo temu aktivnog roditeljstva, kroz èlanak blogerice Kuæanica u Japanu .

Aktivno roditeljstvo smatramo jednom od baza za sprijeèavanje nasilja odnosno osnovom za odgajanje nenasilne i stabilne djece. Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece. To nisu niti vrtiæ niti škola a niti Televizor ili Ulica.

Da li se smatrate aktivnim roditeljem ili je TV omiljena dadilja vašeg djeteta? Primjeæujete li da vaše dijete nakon duljeg buljenja u neki od ekrana postaje agresivno i neposlušno? Znate li gdje i kako vaše dijete provodi svoje slobodno vrijeme? Poznajete li njegove prijatelje ili vas nije briga? Pokazujete li istinsko zanimanje za NJEGOV život, za školu ili probleme? Kada ste zadnji puta zajedno bili u kinu ili na klizanju, samo VI i vaše dijete? Ne sjeæate se ili vas niti ne zanima? Nemate kontrole nad djetetom i nikakve prijetnje ili kazne ne pomažu u pokušajima odgoja? Proèitajte onda barem jedan od postova na temu aktivnog roditeljstva.

Odgoj djece je najuspješniji kada se zasniva na dobroj meðusobnoj komunikaciji.

Pokušat æemo kroz seriju postova o aktivnom roditeljstvu, a kasnije i o postavljanju granica, pokazati da je upravo ovakvo roditeljstvo naèin da se odgaja nenasilnu ali aktivnu i stabilnu djecu, bez batina naravno. Volite i poštujte svoje dijete! Pokažite svoju ljubav kroz akcije, hvalite ga i za sitnice. Potièite ga i govorite mu da SVE doista može postiæi, samo ako se dovoljno trudi. Rezultati bi vas mogli iznenaditi!

Mare




Kuæanica u Japanu:

Igraj se sa mnom!


Kad su me urednice ovog bloga zamolile da napišem prilog o aktivnom roditeljstvu (active parenting), u prvi mah malo me zbunio taj pojam.

Je li rijeè, pitala sam se, o nekoj novoj krilatici o kojoj bruji Europa, a koja je do mene na drugom kraju svijeta doprla sa zakašnjenjem?

Jesam li aktivni roditelj onda kada vodim glavnu rijeè i jedina imam autoritet u odnosu prema svom djetetu, ili je naša komunikacija dvosmjerna?

Je li aktivno roditeljstvo nešto samo po sebi razumljivo i od prirode dano, ili je to umijeæe koje se stjeèe 'u hodu', uèeæi i upoznavajuæi vlastito dijete?

Pokušala sam pristupiti tome obrnuto i zapitati se: može li se biti pasivni roditelj?

Znamo da se djeca ne odgajaju sama, i da su od trenutka svog roðenja ovisna o našoj brizi i njezi. Èim malo poodrastu, poèinjemo ih poduèavati i usmjeravati prema svijetu koji ih okružuje. U kasnijoj fazi slijedi školsko uèenje i obrazovanje, i opet smo kao roditelji spremni da u svakom trenutku priskoèimo u pomoæ. Tu, onda, biti roditelj doslovno znaèi biti aktivno angažiran oko djeteta, i biti u tome nezamjenjiv.

Roditeljima koji se svojom djecom bave i s njima provode vrijeme, razgovor o aktivnom roditeljstvu možda æe se uèiniti neobiènim. Tako je kada pokušavamo razgovarati o stvarima koje bi se trebale èiniti najprirodnijima na svijetu - ili smo ih barem prije držali takvima, pa za njihovo propitivanje nije bilo potrebe.

Danas, ipak, živimo u drugim vremenima. Onima poljuljanih vrijednosti, u kojima se dinamika društva mijenja i stalno postavlja nove izazove, naroèito pred nas roditelje. Èini se kao da nikad nije bilo teže podizati djecu nego u ovo nemirno doba bez èvrstog moralnog oslonca. Vrijeme koje bi mnogi roditelji rado proveli s djecom, oèevima i majkama danas hlapi kroz prste poput pijeska. Kako zadržati najsvjetlija zrnca?

Nije isto provodimo li svoje vrijeme uz dijete, radeæi usput i druge stvari koje veæ moramo ili želimo obaviti, ili svjesno rezerviramo nekoliko slobodnih trenutaka jedino i iskljuèivo za dijete. Èesto se èuje da je od svih darova koje djetetu možemo dati, najvrijedniji poklon - pažnja. A ona je èesto i jedino što dijete od nas treba.

Mi roditelji u svojoj prezauzetosti èesto poželimo obaviti više stvari istodobno, pa povedemo kæer ili sina u kupovinu, k lijeèniku, u posjet prijateljima. Koliko god se trudili, mi se za vrijeme tih aktivnosti neæemo moæi u potpunosti posvetiti djetetu. Ono æe možda na svoj naèin pokušati signalizirati da želi nastaviti igru s tatom ili mamom. Možda æe biti neposlušno, plaèljivo ili namjerno tražiti pažnju. Ako ga i kod kuæe predugo vremena prepustimo samom sebi, iskazivat æe ljutnju, frustraciju ili se povuæi u sebe. Što se više roditelj fizièki i mentalno udaljava od djeteta, to je slabija ta važna poveznica topline i prisnosti izmeðu njih dvoje.

Za razliku od toga, roditelj koji svoju pažnju i svoje vrijeme (odgajatelji kažu: barem 30 minuta dnevno) usredotoèi jedino i samo na dijete, bilo u igri, razgovoru ili zajednièkoj aktivnosti koju je dijete samo odabralo, a za vrijeme koje postoji interakcija izmeðu njih dvoje (ne pred televizorom...), djetetu daje cijelog sebe i pruža mu osjeæaj sigurnosti i ljubavi. Kao mama ili tata, vi ste u tim trenucima nezamjenjivi, a vaše dijete raste naoèigled. Ono osjeæa da vas zanima što ono radi i kako to radi, da ga prihvaæate onakvim kakvo jest i da uživate u njegovu društvu samo zbog njega samog.

Moglo bi se, onda, zakljuèiti da aktivni roditelji, oni iskreno zainteresirani za osjeæajni i doživljajni svijet svog djeteta, odgajaju isto takvu aktivnu, znatiželjnu, zainteresiranu i angažiranu djecu, i da se tim roditeljima uložen rad i trud s djetetom nagraðuje višestruko.

Spremna sam vjerovati kako ta tvrdnja stoji. Kao majka šestogodišnje djevojèice koja trenutno polazi vrtiæ, prolazim kroz sve lijepe i one manje ugodne razvojne faze tog dragog malog biæa koje me nauèilo svemu što znam kao roditelj. Užitak je odgajati dijete tako veselo, zaigrano i žedno znanja kao što je Mala. Za Malu je život igra, a igra život. U svaku svoju aktivnost unosi cijelu sebe i istinski uživa u njoj, kao što to samo djeca znaju.

Od najranije dobi naše kæeri suprug i ja mnogo s njom prièamo, igramo igrice i izmišljamo sitne zanimacije, nastojeæi u djetetu pobuditi intelektualnu znatiželju bez forsiranja. Mala odlièno reagira na takav input i prihvaæa nas roditelje kao svoje najbolje uèitelje o svijetu i životu. Za dosadu joj nikad nismo ni davali puno razloga, a male njezine nepodopštine tumaèili smo kao izraz želje za dodatnom pažnjom, koju smo naravno uvijek pružali koliko je to bilo moguæe.

Naša me djevojèica pouèila da ni najljepše igraèke ne vrijede puno ako se s njima ne poigra i mama. Tata je onaj koji s Malom najbolje slaže Lego kocke, igra igre pogaðanja i uèi je svirati klavir. Mama više voli šetnje, duge razgovore, listanje knjiga i èitanje prièa. Naravno da ima i dana kad smo suprug i ja preumorni za igru skrivaèa, više nam se ne èešljaju lutke, ili smo prehlaðeni i nije nam do šetnje po vjetrovitom parku. Dogaða se da Mala tada, kao da nas želi podsjetiti na pravo koje joj po roðenju pripada, stane nasred sobe prepune igraèaka i povièe: 'Danas se još nismo igrali!'

Da ne bude zabune: isto to dijete odlièno se zna satima igrati samo, i èak protestira kada je u tome netko pokuša prekinuti. Od nas je nauèila da i mi odrasli ponekad imamo iste potrebe. Naša kæi dobro zna da tata i mama nisu na njezinom raspolaganju neogranièeno, veæ da imaju i svoje obaveze i interese kojima se žele posvetiti. Princeza se za to vrijeme igra sama i u tišini.

Odgoj naše Male pokazao se zahtjevnim zadatkom koji je meni, a možda i mom suprugu, poèesto zadavao glavobolje. Primjerice, Mala je toliko puna energije i tako je èvrste volje da to u igri ponekad iritira drugu djecu. Naši mali japanski prijatelji brzo se iscrpe i odustanu od natjecanja s Malom, dok ih ona razoèarano poteže za rukav moleæi: 'Igraj se sa mnom...

S našom živahnom djevojèicom provodim veæinu vremena tijekom dana. Od poèetka se propitujem radim li ja to dobro, zašto ne mogu još bolje, i osjeæaju li se ponekad i druge mame i drugi tate iscrpljeno i obeshrabreno kao i ja.

Ispada da takvo aktivno dijete kao što je Mala, hoæeš-neæeš, zahtijeva i aktivne roditelje. Dodam li tome našu specifiènu situaciju (privremenog) života u stranoj kulturi, u kojoj smo osim civilizacijskih i jeziènih izazova suoèeni i s nepoznanicama drukèijeg odgojno-obrazovnog sistema, vjerujem da suprug i ja nismo ni mogli drugaèije nego osmisliti odgojnu strategiju u kojoj æemo od nove kulture prihvatiti najbolji dio, a u isto vrijeme pokušati ostati vjerni vlastitom kulturnom identitetu, naèelima i vrijednostima i kao takve ih prenijeti na našu kæer. A ona veæ sad ima posve drukèije djetinjstvo od onoga svojih roditelja.

Kad je Mala prije tri godine krenula u privatni vrtiæ, koji funkcionira kao predškolska ustanova i u kojem se nastava izvodi posve na japanskom, te vlada za naše pojmove relativno rigidna disciplina, osjetila sam koliko je važno da dijete nakon pola dana provedenog u nepoznatoj sredini, tijekom popodneva kod kuæe ima svoj mir. Iako mi novi život kuæanice u poèetku nije uvijek bio po volji, smatram sretnom okolnošæu što sam se u tom poèetnom periodu prilagoðavanja japanskoj svakodnevici mogla u potpunosti posvetiti svom djetetu.

Dijete koje je pola dana slušalo nepoznati jezik, bilo okruženo novim ljudima i uèilo nove stvari, trebalo je ta naša mirna popodneva za šetnje i igru u parku i slobodnu igru kod kuæe bez pritiska sa strane. Iako je u Japanu normalna pojava da majke još sasvim malu djecu upisuju na razne teèajeve i radionice slobodnih aktivnosti, meni nikad nije bilo stalo do takvog naèina 'korisnog' provoðenja vremena. Mala i ja usredotoèile smo se na obiènu 'kuænu radinost' kakva nam je objema najbolje odgovarala. Vjerujem kako je to našoj djevojèici pomoglo da se otvori prema svijetu oko sebe. Nakon prvih šest mjeseci, Mala je od povuèenog i nesigurnog djeteta koje je svakog dana u vrtiæ stizalo plaèljivo i stišæuæi uza se svoga plišanog zeku, postepeno postajala sve sigurnija u sebe. Danas je to vrlo samosvjesna trojezièna djevojèica koja, kao i veæina njezinih malih prijatelja iz razreda, vlada èitavim nizom vještina primjerenih svojoj dobi, voli suraðivati s drugima, a svoje tete odgajateljice obožava.

Osim kognitivnih i motorièkih znanja, uprava vrtiæa naše kæeri veliku pozornost poklanja razvoju vrijednosti i navika koje i u našoj obitelji držimo važnima, kao što su pristojno ponašanje i pozdravljanje, osobna higijena, odgovornost i radne navike. Pa iako mi u ove tri godine pojedine odgojno-obrazovne metode vrtiæa nisu uvijek bile razumljive, a ni simpatiène, u krajnjoj liniji mogu s olakšanjem konstatirati kako je vrtiæ svo ovo vrijeme bio moj saveznik u odgoju kakav kod svoje kæeri želim postiæi, te da je i to bila iznimno sretna okolnost.

Èak i kad nemam toliko vremena za igru nakon vrtiæa, popodne još uvijek obavezno sjednem s Malom i dok ona jede svoju užinu, raspitujem se kakav je bio njezin dan. Nije važno što je njezin odgovor svaki dan vrlo slièan: zanimaju me stvari koje je proživjela, i želim od nje saznati kako ih je proživjela. Tu zapažam koliko se percepcija djeteta s vremenom mijenja i koliko ono brzo sazrijeva prièajuæi o svakodnevnim stvarima. Ujedno se trudim i malo smiriti dijete, vratiti ga u naš 'kuæni mode' nakon dana u vrtiæu ispunjenog uzbuðenjima i nestašlucima.

Nekoliko puta tjedno vodim Malu u park, koji nam je omiljeno odredište s obzirom da živimo u velikom gradu i u stanu bez vrta. Mala se vrlo veseli vožnji biciklom i trèkaranju na svježem zraku. Koje su promjene u prirodi od naše zadnje šetnje, ima li lijepog šarenog lišæa, kako žive sitne životinje zimi, hoæe li veèeras izaæi pun mjesec... beskrajne su teme o kojima se može razgovarati s Malom. Naravno da mi nije toliko važno što æemo raditi u parku; više mi je stalo do boravka i kretanja izvan kuæe. Park shvaæam kao svoje radno mjesto. Za park treba imati volje i energije - jer kakva nam je alternativa?

Tužna je èinjenica da u japanskim gradovima živi mnogo djece koju majke rijetko ili nikad ne odvode u park ili šetnju, i koja nakon vrtiæa ili škole ostaju èamiti u svojoj sobi zureæi u neki ekran. Upravo objavljeni rezultati istraživanja japanskog ministarstva obrazovanja pokazuju da oko 30% japanske vrtiæke djece (dob 3-6 godina) ima oslabljen vid - vrlo vjerojatno uslijed predugog gledanja televizije i igranja video-igrica - dok oko 3% djece pati od astme, tipièno za djecu koja premalo vremena provode na svježem zraku.

Izlazim li s Malom, za cilj naše šetnje najradije biram park ili javni vrt, a povremeno i zoološki vrt ili prirodoslovni muzej. Dok sam s djetetom, izbjegavam posjete kupovnim centrima i robnim kuæama. U zemlji u kojoj je, kako je to netko jednom lijepo rekao, 'jedina organizirana religija konzumerizam', ekspedicije s Malom na takva mjesta dosad su preèesto završavale neželjenom kupnjom igraèaka i nepotrebnih sitnica - èin koji kod djeteta stvara pogrešne zakljuèke. Trudim se objasniti Maloj da za poklone imamo Svetog Nikolu, Djeda Božiænjaka i njezin roðendan u listopadu. U našem omiljenom restoranu više se ne snebivaju kada plativši raèun, uljudno odbijemo pripadajuæi bon za 'besplatnu' igraèku za dijete. Hvala i doðite nam opet.

Držim kako su i obiteljski rituali i pravila vrlo važni kako bi dijete spoznalo granice svoga ponašanja i prihvatilo obaveze, ali i ostvarilo topliji odnos s roditeljem.

U našoj kuæi nema izrièitih zabrana, ali zato ima ogranièenja. Na primjer, kao i sva djeca, Mala obožava crtiæe. Dopustim li joj gledanje crtiæa bez prethodnog dogovora koliko æe to trajati, dobivam recept za obijest. Stoga ovih dana pokušavam nauèiti Malu da treba prvo pitati smije li i kad ukljuèiti televizor. Nepisano pravilo da nema gledanja TV-a prije 16 sati, kada poèinje djeèji program, veæ je na snazi. Kao i to da nema gledanja televizije nakon 20 sati, kada opasno pada razina kultiviranosti programa japanskih TV-postaja.

Dok gleda televiziju, maloj obavezno tutnem u ruke kakav slatkiš ili grickalicu. To je zdravo. Naroèito ako je u malim kolièinama (blažena minijaturna japanska pakiranja...), i dovoljno udaljeno od trenutka kada æe na stolu osvanuti svježe skuhana veèera. Vuk sit, koza cijela i nema zanovijetanja za još malo èokolade.

Naša obitelj, kao i tolike druge u Japanu, preko tjedna nažalost rijetko sjeda za veèeru kompletna - oèevi su prezaposleni i vraæaju se najèešæe kasno. Utoliko više mi je stalo da Mala i ja jedemo veèeru zajedno, bez buke televizije, te da se i u tome zna red. Prije spavanja Mala katkad sama, a katkad uz moju pomoæ pospremi sobu, prostre krevet (Japanese style) i opere zube. Prije spavanja obavezno joj proèitam neku kraæu prièu; vikendom je na tome angažiran tata.

Pogriješim li u slijedu obavljanja tih radnji, ili izvršim li malu varijaciju, Mala æe protestirati i tražiti da to uradim onako kako smo to navikli.

Za èetiri mjeseca Mala kreæe u prvi razred osnovne škole. Svjesna sam kako se približava kraj jedne male epohe, i kako æe se dosta toga u našoj obiteljskoj rutini promijeniti. Djeca rastu, male brige postaju velike, a velike se poveæavaju. Mala æe uskoro steæi nove prijatelje, a ja æu vjerojatno upoznati neke nove mame. Poznato je koliko su japanske majke angažirane u odgoju i školovanju svoje djece, pa vjerujem kako æe biti zanimljivo ponešto nauèiti od njih. Možda udruženim snagama nastavimo raditi ono u èemu ja veæ uživam s djecom svojih prijateljica: igranju igrica i èitanju prièa iz slikovnica, kada se èak i živahni osmogodišnjaci pretvaraju u oko i uho, odlažuæi na trenutak svoje Pokémon albume.

A možda i neæe biti tako sjajno. Možda moja djevojèica u školi neæe biti cool, jer još ne igra video-igrice i nema Tamagotchi; umjesto toga ona se još zabavlja origami papirom i ljepljivom trakom. Možda æu ja doista biti meðu onim rijetkim mamama koje drže kako Wii nije prikladan božiæni dar za sedmogodišnjaka, i koja je èvrsto zasjela na poklopac PlayStationa kao da je Pandorina kutija.

Možda æemo suprug i ja, kad je rijeè o odgoju naše kæeri, morati iscrtati novu mapu svijeta i ponovno se prilagoditi okolnostima. Imam povjerenja u svoje snage i aktivno gazim naprijed. Sve bi trebalo biti moguæe, sada kad me se još pita.

Kuæanica u Japanu



Sad je red na vama, dragi èitatelji. Kakva su vaša iskustva u odgoju? Smatrate li se aktivnim roditeljem ili su pak TV ili Playstation omiljene dadilje za vaše dijete?

Smatrate li da bi se aktivno roditeljstvo trebalo AKTIVNO promovirati u cijeloj državi a kako bi se sprijeèilo sveprisutno i sve èešæe nasilje?

Što mislite o ovome i imate li prijedloge za naèin promocije? Nešto uz slogan: “Trgovaèki centar nije djeèje igralište” ?


I za kraj, link na post-prièu o djeèaku koji je pokušao kupiti jedan sat oèevog vremena.

16.12.2008. u 21:25 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pismo (premlaæenog) èitatelja

Pozdrav! Od vašeg poèetka znam za vaš blog iako ga nisam pratio èesto, ali mi je poslijednji post o pasivnoj agresivnošæu probudio misli te sam odluèio napisati tekst o tome kako su me, dvaput, nasilnici bezrazložno napali.

Sada imam 15 godina i idem prvi razred Ekonomsko-birotehnièke škole u Slavonskom Brodu. Karakterom sam miran i druželjubiv. Ne volim se s nikim svaðat, a još manje tuæi. Ipak, možda je to razlog zašto me neke osobe ne vole ili im je jednostavno fora udarati slabije od sebe.

Prvi puta to je bilo prije godinu dana, na ljetnim praznicima na prelasku iz sedmog u osmi razred. Bio sam s prijateljima, ili da se toèno izrazim prijateljicama i jednim prijateljem, u dvorištu škole oko osam, devet sati naveèer. Sjeæam se da je bio mrak, oko nas ulièna rasvjeta i tišina. Normalno razgovaramo meðusobno, zabavljamo se i smijemo. Kad je frendu i meni dosadilo, krenuli smo svojim kuæama. Kad smo nakon nekoliko metara izašli iz školskog dvorišta naišla su trojica djeèaka, inaèe poznatih nasilnika. Bili su nešto dalje od nas i prièali su meðusobno, a onda su nas ugledali. Krenuli smo natrag u školsko dvorište pokušavši ih izbjegnuti i maknuti se od njih. No, krenuli su za nama. Prošli su me neki trnci i u stomaku mi je bilo 'teško' jer sam se jako uplašio. Moj frend je bio ispred mene, ali mi se èinilo da su imali pik na mene. I jesu. Nisam mogao potrèati jer je bilo ljeto i bio sam u šlapicama. Jedan me uhvatio za ruku i poèeo vuæi govoreæi kako ovaj drugi mora razgovarati samnom. Potom me taj drugi uhvatio takoðer za ruku. Izmaknuo sam i poèeo trèati, ali bio je brži. Ponovno me uhvatio i poèeo šamarati. Nisam se mogao obraniti. Ili nisam znao u tom trenutku jer me bilo previše strah. Nekoliko puta mi je zadao šamar, a od zadnjeg mi je zujalo u glavi, te me nakon toga bacio na pod. Naravno, pobjegli su.

Nisam oklijevao, odmah sam nazvao mamu jer sam s njom nekako bliži nego s tatom a i nisam bio siguran bi li se tata javio. Nosim uvijek mobitel sa sobom. Nakon nekoliko trenutaka se javila i kroz suza sam joj sve isprièao. Pitala me kako se zove deèko koji me udario, ali ja sam znao samo ime. Mama se raspitala i saznala i prezime. Ipak, sve bi uèinila za ljubav svog djeteta. Znam to jer se inaèe ne bi toliko potrudila saznati prezime i na kraju otiæi mu na vrata. Iste veèeri smo potražili stan u kojem živi. Isprva ga nismo našli, ali smo otišli opet i našli smo ga. Otvorila je njegova mama, a zatim je moja pitala može li taj isti izaæi pred vrata na što je njegova mama djelovala zbunjeno te je upitala što joj je sin napravio. Moja mama se nije htjela svaðati nego je uljudno odgovorila kako je njezin sin udario mene. Izašao je i on i pitala ga je li to istina. Prvo se htio obraniti rekavši kako me nije udario. Tada je moja mama pitala želi li da mu dovedem prijatelje koji su bili samnom, nakon èega je ipak priznao da je to napravio. Moja mama mu je sad veæ oštrijim glasom rekla da mi se više ne približava jer æe onda biti posljedica. Tako je i bilo. Nije se više usudio udariti me. Sve do nedavno.

Sjeæam se da je to bio 5. ovog mjeseca jer sam tada dobio dugooèekivanog hrèka, ali to je manje važna èinjenica. Šetao sam se s prijateljem i tada je on vidio jednog deèka koji je išao s nama u osnovnu školu. Morao ga je nešto pitati, a on je bio u društvu tih nasilnika, meðu kojima je bio i onaj iz prvog dijela. Dok je moj prijatelj razgovarao, jedan sedamnaestogodišnjak mi je poèeo prijetiti. Krenuli smo otpratiti našeg kolegu iz osnovne. Ova grupica teenagera nas je poèela pratit i opet sam osjetio trnce i bol u stomaku. Znao sam što slijedi pa sam se uputio do svog ulaza u zgradu, jer sam bio relativno blizu. Ugledao sam vrata ulaza i nekako sam osjeæao da su zakljuèana. I bila su. Mislim si: 'koji ja peh imam'. Pozvonio sam svojima da mi otvore vrata, ali za to vrijeme me neki drugi lik poèeo gurat i prjetit mi, a tog lika nikad nisam ni vidio. Na svu sreæu brzo se zaèuo glas s druge strane interfona i otvorili su mi vrata. Krenuo je zamnom unutra ali sam zalupio vratima. Nije mogao otvoriti ponovno vrata, jer su se opet automatski zakljuèala. Rekao sam to svojim roditeljima nakon èega je moj tata nazvao policiju jer to nije bio prvi puta da me udaraju. Policija je uzela moje i njihove podatke, koliko sam znao o njima. Ali ne kužim njihov problem. Kako netko može bit takav da ide udariti nekog slabijeg od sebe bez razloga?


bloger VAGUELY

15.12.2008. u 11:46 sati | 18 Komentara | Print | Link | Na vrh

Biti nenasilan znaèi biti aktivno nenasilan, a ne pasivan - aktivno nenasilje razlièit je pojam od pasivnosti kojom ne èinimo ništa.

Danas predstavljamo Obiteljski centar Virovitièko-podravske županije, èije nam je stranice preporuèio bloger Zoran Ostric iz Zelene liste. Vjerujemo da bi ovakvih centara i programa trebalo biti vise.

Prenosimo i clanak o njihovom programu "Aktivni nenasilnici - program razvijanja kulture nenasilja" (link), objavljenom na http://virovitica.net

Mare



Aktivni nenasilnici - program razvijanja kulture nenasilja

VIROVITICA - «Aktivni nenasilnici - program razvijanja kulture nenasilja» naziv je projekta kojeg je, u povodu porasta nasilja meðu mladima, poèeo provoditi Obiteljski centar Virovitièko-podravske županije. Program je namijenjen srednjoškolcima, polaznici su podijeljeni u grupe po 15 uèenika, a provest æe se kroz deset radionica koje se odraðuju dinamièno, uz minimalno teoretsko predavanje, jer je glavni cilj razvoj vještina. Ciljevi projekta su razvijanje kulture nenasilje kod mladih, promjena stavova prema kulturi nenasilja, razvijanje vještina vezanih uz nenasilje - adekvatno zadovoljavanje potreba, razvijanje komunikacijskih, emocionalnih i socijalnih vještina, poticanje promjene svijesti o potrebi i nužnosti nasilja kod mladih i promjena kvalitete života mladih.

«Kultura nenasilja podrazumijeva u sebi aktivnu komponentu. Biti nenasilan znaèi biti aktivno nenasilan, a ne pasivan - aktivno nenasilje razlièit je pojam od pasivnosti kojom ne èinimo ništa. Svakodnevno smo svjedoci da se nasilno ponašanje sve više pojavljuje, ali i sve više tolerira u svim domenama društva. Nasilje je postalo jedan od naèina kako doæi do cilja - bez obzira bilo to nasilje verbalno ili fizièki», objašnjava voditeljica projekta, profesorica psihologije Sandra Matošina Borbaš i dodaje kako su asertivnovnost, medijacija, kompromis pojmovi koji se sve manje koriste u svakodnevnom životu mnogih ljudi, posebice mladih, koji odrastaju u društvu koje im govori da je nasilje i nasilno ponašanje jedan od efikasnijih naèina ostvarivanja svojih ciljeva.

Anketa koja je provedena u virovitièkoj Strukovnoj školi na ukupno 223 ispitanika, pokazala je da je nasilje naèin ponašanja koji je prisutan u svakodnevnom životu tih mladih ljudi. Nasilje se najèešæe javlja prilikom izlazaka, u razredu, slobodnim aktivnostima i u komunikaciji s drugima. «Tim odgovorima zapravo je obuhvaæen cijeli dan jednog prosjeènog srednjoškolca - od školske okoline, koja dominira tijekom dana u kojoj svaki 5 ispitanik govori da postoji nasilje, te do slobodnih aktivnosti, gdje svaki 7 ispitanik svjedoèi da postoji nasilje, èime je zapravo pokriven cijeli dan jednog prosjeènog srednjoškolca», kaže psiholog Sandra Matošina Botbaš.

Najviše nasilja prema mišljenju anketiranih srednjoškolaca dogaða se

31 posto prilikom izlazaka
19 posto u razredu
13 posto prilikom slobodnih aktivnosti
13 posto u komunikaciji
9 posto u obitelji
8 posto u odnosu s prijateljima
3 posto u odnosu s deèkom ili djevojkom
4 posto ostalo


srijeda, 19.11.2008.


link na http://virovitica.net




Što je to zapravo obiteljski centar!?

Obiteljski centar Virovitièko-podravske županije osnovan je rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i meðugeneracijske solidarnosti.

Osniva se za podruèje jedne županije, a može na njenom podruèju ustrojiti jednu ili više podružnica. Obiteljski centar obavlja poslove savjetodavnog i preventivnog rada i druge struène poslove koji se odnose na:

* brak i meðusobne odnose roditelja i djece, uzdržavanja i druge
* okolnosti u obitelji koje traže struènu potporu i pomoæ
* odgoj djece, posvojenje i prevenciju svih oblika ovisnosti kod djece i mladeži
* probleme s invalidnošæu
* ukljuèivanje u svakodnevni život nakon duljeg boravka u odgojnoj ustanovi
* poticanje odgovornog roditeljstva i skrbi o èlanovima obitelji
* podizanje kvalitete života djece, mladeži i obitelji
* organiziranje uèenja djeteta
* smještaj u predškolske ustanove
* poticanje i razvoj programa rada u zajednici, volonterskog rada i rada udruga graðana koje su potpora roditeljima, obitelji, djeci, mladeži i drugim socijalno osjetljivim skupinama stanovništva
* razvoj i unapreðenje izvan institucijskih oblika potpore obitelji, djeci, mladeži i drugim socijalno osjetljivim skupinama stanovništva
* poticanje i provedbu programskih aktivnosti namijenjenih edukaciji i promidžbi obiteljskih vrijednosti

Obiteljski centar obavlja i struèno-analitièke poslove iz svog djelokruga te informativne, savjetodavne, preventivno - terapijske, edukacijske, promidžbene i druge sliène struène poslove vezane uz pružanje potpore obitelji, djeci i mladeži U obavljanju djelatnosti

Obiteljski centar suraðuje s vjerskim zajednicama, humanitarnim organizacijama, udrugama te drugim domaæim i stranim pravnim i fizièkim osobama koje pružaju potporu obitelji, djeci, mladeži, ostalim èlanovima obitelji i drugim osobama savjetovanjem, uslugama, skrbi i o tome sliènim oblicima rada, promièe obiteljske vrijednosti te pridonosi podizanju kvalitete obiteljskog života.

Neki razlozi zbog kojih nam se možete javiti:

* razvoj i odrastanje djece
* ostvarivanje skladnih obiteljskih odnosa
* ostvarivanje kvalitetnih partnerskih odnosa
* snalaženje u ulozi roditelja
* predbraèno savjetovanje
* razlièite osobne poteškoæe
* potreba za adekvatnim pravnim savjetom
* ne/uspješno svladavanje školskih sadržaja
* kako se nositi s ovisnosti u obitelji
* kako se nositi s (težom) bolesti u obitelji
* prilagodba na novog èlana obitelji
* želite dio svog vremena odvojiti za druge
* ...



Recite nam vaše mišljenje o ovom centru i njegovim aktivnostima. Smatrate li predstavljene programe i ideje dobrima ili lošima? Imate li možda dodatnih ideja i razmišljanja? Da li biste se i VI voljeli ovako aktivirati, ili to vec negdje aktivno èinite? Podijelite to s nama.

13.12.2008. u 16:48 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Tiha voda brege dere

U podnaslovu: Pasivnom agresijom do "vlastite sreæe"


Imate li majku koja "žrtvuje svoj život i sebe za obitelj (a nitko ju nije tražio) i poslije svima predbacuje da ne znaju cijeniti njezinu žrtvu?" ili muža "koji nikad ne pohvali jelo, ali onih par puta godišnje kad treba kritizirati isto - tu je odmah spreman?" ili partnericu koja vam uskraæuje intimnosti, bez da vam navede razlog?

Ili vam vaš prijatelj ili poznanica skoro predbacuju "vaš lijep život jer vi ste samo roðeni pod sretnom zvijezdom (sva ta sreæa vam je pala s neba i vi nemate nikakvih zasluga za nju, za dobar brak, dobar posao itd.), a njih sreæa nikako neæe pa morate trpiti njihovo zajedljivo ponašanje kao danak što vas sreæa hoæe...??"

Da? Onda ste možda upravo VI žrtva neèije pasivne agresije o kojoj je rijeè u današnjem postu blogerice JJA.

Mare




Pasivna agresija



Jednako opasna kao aktivna, samo ju je teže dokazati pa je time lako moguæe i opasnija.
Pod ovom vrstom agresije su se veæ raspadale obitelji, brakovi i firme. Ne potcjenjujte ju samo zato jer je nevidljiva. Usprkos tome je svepristuna i jako moæna.

To je majka koja žrtvuje svoj život i sebe za obitelj (a nitko ju nije tražio) i poslije svima predbacuje da ne znaju cijeniti njezinu žrtvu. Da, to su samovoljne osobe-žrtve koje to èine jer ne znaju na bolji naèin dobiti tuðe poštovanje i ljubav. To su osobe koje onda 18 godina kasnije predbacuju djeci što ne žele ostati živjeti s roditeljima i ne žele nazivati svaki dan.

To je muž koji nikad ne pohvali jelo, ali onih par puta godišnje kad treba kritizirati isto - tu je odmah spreman. To je i šef koji se duri èitavo jutro, a ne želi vam reæi zašto pa malo osjeæajniji poènu tražiti krivicu u sebi, umjesto da duritelja puste da se sam od-duri.

Pasivna agresija je i kad (uglavnom žena) kažnjava muškarca za nešto, uskraæujuæi intimnosti u krevetu. A sve zato jer ne želi progovoriti o pravom problemu, jer on treba biti vidovit, mora sam skužiti gdje je zeznuo. Ova metoda funkcionira ako i sami ne volite seks. Ako ga volite, nije li to sadomazohizam?

Pasivni nasilnici nisu nauèili kako na konstruktivan naèin izbaciti i preraditi bijes i srdžbu. Ili strah. Strah od napuštanja, od podbacivanja, od omalovažavanja. Ovakve osobe pokazuju ambivalentne crte liènosti i niste sigurni s kime imate posla, jer su na tren dobre, a na tren zle. Molim vas, nemojte svi odmah pomisliti na svekrve.

Pasivni nasilnici ne trpe ljude koji su opušteni, sretni i za koje misle da su roðeni pod sretnom zvijezdom. Iako mislim da sreæu ima svatko tko se oko nje potrudi, ne samo fizièki nego i sklopom u glavi. No da, pasivni agresivci æe vas kriviti jer vam je dobro u životu. Jer besramno uživate u plodovima svoga rada, jer ste, po njihovim rijeèima oholi.

To su oni koji æe vam skoro predbaciti vaš lijep život jer vi ste samo roðeni pod sretnom zvijezdom (sva ta sreæa vam je pala s neba i vi nemate nikakvih zasluga za nju, za dobar brak, dobar posao itd.), a njih sreæa nikako neæe pa morate trpiti njihovo zajedljivo ponašanje kao danak što vas sreæa hoæe...

Najteže je upravo u tome što je takva agresija teško dokaziva, na površini pasivni agresori gotovo uvijek jesu u pravu. Tek kad se zagrebe malo ispod površine vidi se tko je tu stvarni nasilnik.

To su èesto osobe koje nemaju bliskih prijatelja, jer pogaðate: svi su ih iskoristili i razoèarali.

Ovakvih agresora ima u svim podruèjima života: poslovnim, ljubavnim, rodbinskim itd. Tako može i previše brižna mama koja ne zna pustiti svog veæ odraslog sina, biti pasivno agresivna. Npr. svaki put kad joj sin ne ispuni neku želju, ona odjednom dobije zdravstveni problem! I to joj je hvala što mu je dala cijeli svoj život.

Ako se sin dogovorio sa ženom i ne može baš sad mamu voziti po nove lonèanice, ta ista mama æe obièno istu veèer dobiti napad gušenja ili morati na hitnu, jer joj je tlak skoèio do neba i pri tome æe patnièkim pogledom gledati sina... Prije nego me netko pita, ne, ne pišem sad o svojoj svekrvi.

Ovakve osobe imaju i dodirnih toèaka sa narcisoidnošæu, tako da vlastite usluge i pomoæ drugima znaju precijeniti te onda se vrlo lako uvrijede kad im drugi ne zahvaljuju koliko misle da zaslužuju. To su osobe pred kojima morate stalno "hodati po jajima" jer kriva rijeè vodi u višednevnu tihu misu. Što i jest prilièna kazna. Psiholozi kažu da je bolje i kad se netko svaða, nego kad vas potpuno ignorira, kad vas "nema".

Takve osobe nemaju sposobnost empatije i pretjerano se boje da æe ih drugi iskoristiti. Slabi su pa misle da se takvim stavovima moraju zaštititi.

Pasivni agresori su skloni vezama koje su, oèito nekompatibilne, riskantne. Takoðer omalovažavaju partnera, ali ipak ostaju u vezi – poput: moja žena je ružna, ne zna kuhati i glupa je, ali ostajem s njom jer se hranim takvom vezom te osjeæajem superiornosti koji time dobivam.

Primjer - pitate partnera jel se vidite veèeras. Satima nikakav odgovor, ne odgovara na mail i sms. Najviše, ako uopæe dobijete odgovor je - vidjet æu, moram raditi. Ok, vi napravite drugaèiji plan, jer ne želite izvisiti opet. On vas zove naveèer i pita gdje ste dosad, zašto niste došli do njega. Vi ste iznenaðeni i još krivi! A cijelo popodne vas je držao u neizvjesnosti i to namjerno. Iz hira.

Vi takvim osobama ne možete pomoæi, a niste ni svoje živce našli na cesti. Pasivna agresija, ukoliko ste joj dovoljno dugo izloženi, vodi u fizièku i psihièku bolest. Što èiniti?

Maknuti se. Fizièki. Nemojte izigravati besplatnog terapeuta. Èuvajte sebe i svoje živce. Možete nekoliko puta razgovarati i pokušati pomoæi, ali ukoliko osoba ne želi pomoæ, vi se možete polomiti, neæete postiæi ništa.

Ukoliko primjetite oblike takve agresije kod nekoga iz svoje okoline, pokušajte ga osvijestiti kako bi mogao uvidjeti što mu se dogaða i da to nije normalan ni zdrav odnos.


JJA


Vjerujem da je svatko bio suoèen, barem jednom u životu, s neèijom pasivnom agresijom. Napišite nam vaša iskustva ali i kako ste se protiv ovoga borili.

09.12.2008. u 13:38 sati | 30 Komentara | Print | Link | Na vrh

Bijes kao pogonsko gorivo

"Rat je unakazio naše društvo na više naèina, ali kažu da je poraæe gori brat rata. Sad svi u toj borbi koja ne poznaje pobjednike, neki od nas ni krivi ni dužni, kušamo gorke plodove jednog drugog poraza – èini se da se struktura obitelji i društva urušava i mijenja naoèigled." pise blogerica Tyche u ovom lijepom tekstu. Blogerica je s malom kceri dozivjela i prezivjela rat u Osijeku i cini joj se da se zloglasni PTSP, tj. Post-traumatski stresni poremecaj, kojega cesto pripisuju samo bivsim braniteljima "podmuklo ucijepio u sve pore života".

Odlican post koji otvara neka pitanja ali i predlaze polagane promjene na bolje, korak po korak:

"Nasilje se raða u domovima i na ulicama, ne možemo èiniti èuda ali – bolje je upaliti maleno svjetlašæe nego sjediti u mraku – odnekud se mora poèeti.

ODMAH DANAS – SJEDNITE I RAZGOVARAJTE SA SVOJOM DJECOM I SA SVOJIM SUPRUŽNICIMA – BUDITE VI ONI KOJI ÆE POKUŠATI PREKINUTI ZAÈARANI KRUG NASILJA."


Mare



Tyche:

Pristupiti razmatranju problema nasilja u obitelji i društvu moguæe je na više naèina.

Postoje struène službe i cijeli timovi struènjaka koji se time bave i oficijelno pomažu žrtvama nasilja, postoje institucije sustava koje nasilje definiraju, etektiraju, suzbijaju i sankcioniraju. Postoje udruge i grupe volontera koje žrtvama nasilja pokušavaju pomoæi, omoguæiti im normalan život i donekle ih zbrinuti u okolnostima kad je potrebna materijalna pomoæ.

Svi odreda, i struènjaci i laici smo vjerovatno suglasni u tvrdnji da se još uvijek ne radi na tom problemu dovoljno, da se treba, može i mora pomoæi više, da se ne smije dozvoliti nasilnicima da neometano i gotovo naoèigled èine to što èine, da društvo ne smije dozvoliti da žrtve nasilja ostanu bespomoæne i pokraj svih nas pate i dalje.

Svi odreda – i oni koji imaju uvida u brojke i oni koji o tome ne znaju – svi smo vjerovatno suglasni da se ne ulaže dovoljno brige, vremena i novca kako bi se problem bar donekle ublažio, ako se veæ ne može iskorijeniti. Teoretski, svi se zalažemo za jedno civilizirano, uljuðeno društvo gdje pojedinci i obitelji neæe patiti uslijed problema nasilja u obitelji, u školama, na poslu. Svi odreda pak znamo kakvo je stanje na terenu – vjerujem da nema onoga tko nije bio svjedokom, èuo ili èitao o nasilju u bilo kojem vidu, a koje se dogaða MEÐU NAMA – nekad èak s našim prešutnim ignoriranjem problema.

Moja sasvim nestruèna, neprofesionalna i laièka teorija koju sam razvila onako usput, promatrajuæi ljude oko sebe i imajuæi vlastitu kæer bila bi otprilike sažeto ovakva :

ŠTO DIJETE NAUÈITE DO PETE GODINE O OSOBNOJ HIGIJENI I DO DESETE GODINE O MENTALNOJ HIGIJENI – to æe èiniti èovjeka cijeli život.

Iako, pokazuje se da je utjecaj okoline presudan, možete se vi postaviti na glavu sa svojim odgojem, dijete æe se nastojati uklopiti u društvo oko sebe, instinktivno se nadajuæi i trebajuæi odobravanje i prihvaæanje “èopora” – i tako to sve dok ne pregrmite pubertet, privremena hormonalna i mentalna neuraèunljivost prestane i vaše se dijete ne vrati u normalni mode razmišljanja. I vjerovali ili ne – poène se ponovno ponašati onako kako ste ga nekad davno pokušavali nauèiti da je ispravno :-).

Zašto ovo spominjem? Zato što uopæe nije nova èinjenica da ono što usvojimo u obitelji i što je nauèeno u najranijoj dobi uvelike utjeèe na formiranje osobe i svi naši svjesni i podsvjesni porivi i modeli ponašanja u životu se svode manje više na rano viðene nauèene obrasce.

I da se vratimo na temu – nasilje. Svako malo se zgranemo kad proèitamo ili èujemo u vijestima kako je dijete pokazalo zaprepašæujuæu okrutnost i muèilo životinju, maltretiralo nekoga u društvu, iskazivalo sve znakove mentalne neuraèunljivosti u pravom smislu rijeèi koja se oèituje u neprilagoðenosti okolini i agresivnom ponašanju.

Svako malo èitamo o nasilju gdje su i izvršitelji i žrtve teenageri – svi se sjeæamo nedavnih tragiènih slucajeva ubojstava mladih ljudi, da ne navodim poimence, preteško je i misliti o tome. Pitamo se – što jednu mladu osobu – kao u sluèaju ubojstva mladog Ritza - može ponukati da iz DOKONOSTI do smrti prebije nekoga.

U konkretnom sluèaju to èak nije bilo klasièno ispoljavanje agresivnosti izazvano nekim poticajem gdje je reakcija iako neprihvatljiva - oèekivana.

Pitamo se kako je moguæe da se takve stvari dogaðaju, krivimo roditelje, školu, uvjete života, nasilje koje se u ogromnim kolièinama od malena djeci servira na televiziji i djeca ga drže jednim sasvim normalnim vidom ponašanja – ukoliko je plasirano uz odgovarajuci background – èak i COOL.

Dijete/teenager je zapravo odgojeno na odreðenim modelima koji poruèuju: COOL je biti ”glavni dasa u selu”, COOL je iscipelariti slabijeg, COOL je našamarati curu, COOL je zatuæi maèku ili psa samo zato što je tu, COOL je prijetiti nastavniku, COOL je biti gad doma prema roditeljima, COOL je u dvadeset i prvom stoljeæu nositi U na kapi, mjeriti kukuruz ili crtati petokraku naopaèke i sve što s tim ide.

Meðutim - smijemo li ih suditi baš tako napreèac? Je li njihov bunt samo farsa ili je njihov bijes pogonsko gorivo koje ih nosi kroz život bolje nego li išta drugo što su imali prilike vidjeti u životu i nauèiti?

Razmislimo malo što je ono što im nudimo i što su gledali cijeli život… Kad se okrenemo oko sebe i dobro pogledamo sve sastavne elemente društva u kojem živimo, slika baš i nije laskava.

Velika veæina nas je doslovce u situaciji golog preživljavanja, živi se od plaæe do plaæe, grca u kreditima. Djeca odrastaju uglavnom usamljena doma uz TV dok roditelji rade. Kad roditelji doðu doma nervozni su jer ih mlati besparica, besperspektivnost, mobbing na poslu, mala plaæa, ogromni raèuni. Ili se ima druga vrsta roditelja, one bez posla i jednako utuèene i zivèane, nesposobne da se posvete sebi samima, a kamoli djeci. Nema se!

Dijete/teenager ne može razumijeti da se NEMA! Nema se za sve one sitne glupe stvari koje djetetu/teenageru život èine – od igraèke, brandirane odjeæe, bicikla, ekskurzija, motora, auta, raèunala, linije, i-poda, mobitela i tisuæa kuna za raèune tih mobitela… A neki jedva da smisle i kako osigurati djetetu doruèak u obližnjoj pekari dok je u školi.
A nema se jer je u Hrvatskoj stanje kakvo veæ jest. Ne bih elaborirala stanje sadašnje, svi predobro osjeæamo i znamo kako stvari stoje – vratila bih se sedamnaest godina unatrag. RAT.

Ratna psihoza je ostavila na svima nama trag, svi smo nekako p/ostali kratki na živcima, kratki na lovi jer je rat istopio sve zalihe koje su ljudi imali pa tako zajedno s onima koji ih i nisu imali preživljavaju u stadiju stalne financijske kome.
U svima nama èuèi jedan PTSP* koji ima razlièite uzroke i koji se razlièito oèituje.

Tu sad ne mislim samo na NASILJE U OBITELJI o kojem èitamo po novinama i na internetu, gledamo na TV, slušamo kroz susjedove otvorene prozore kako supruzi premlaæuju supruge, djecu i kako ih ubijaju.

Tu mislim i na – ne znam koji bih termin upotrijebila, ali u nedostatku boljeg – na MIKRONASILJE – dnevna stalna nervozna ponašanja, otresanja, vjeèno mrgodno i mrzovoljno komuniciranje, vikanje i ironiju, opæu nezainteresiranost jednih za druge, “teškim životom” izazvanu osobnu i braènu nesnošljivost, povremene pljuske i verbalna maltretiranja, tjelesno kažnjavanje djece nizašto.

Pojma nemam što o tome kaže struka, ali osobno mislim da PTSP može biti uzrokovan bilo kojom traumom, ne samo ratnom – a trauma i stresa danas imamo napretek. Rezultat: ispada da reagiramo na najmanji povod, iz raznih razloga, opravdanih i (uvjetno reèeno) neopravdanih smo nesretni, ispada da živimo nesretnim životima gdje se radost i sreæa oèituju i mjere brojkama na tekuæem raèunu.

To je dakle okolina u kojoj naša djeca odrastaju. Sav taj stres i trka za materijalnim se u manjim ili veæim dnevnim dozama kao otrov ucijepio u odgoj i formiranje osobnosti svakoga od nas.

I to nije puko filozofiranje – kad se crta podvuèe tako i jest. Bez lovice ne možete živjeti, plaæati raèune, podizati djecu i ispunjavati sve njihove obaveze i prohtjeve, imati zadovoljnu ženicu koja pjevuši, pun hladnjak, dva tjedna godišnjeg na moru, pristojan auto koji se ne raspada, platiti zdravstvenu skrb i lijekove, ne strahovati za dostojnu starost …

Uz to – tu su i katalizatori - alkohol je vjeèna i stalna pošast, društveno opæeprihvaæena, nikad dovoljno osuðivana i protjerana iz masmedija, obiteljskog i društvenog života. Alkohol èini ionako loše stvari još gorima, što se èovjek nikad ne bi usudio trijezan, pripit i pijan se ne suspreže.

Lake droge postaju sve dostupnije, pogotovo “kemija” gdje se tableta tog smeæa koje rastapa mozak prodaje veæ po dvadeset kuna za tableticu na svakom æošku. Ponašanja koja se ispoljavaju korištenjem tog dreka su opæa psihoza, agresivnost i divljanje bez razloga. To jest – kad korisnik više nije u *haj* fazi.

Rat je unakazio naše društvo na više naèina, ali kažu da je poraæe gori brat rata. Sad svi u toj borbi koja ne poznaje pobjednike, neki od nas ni krivi ni dužni, kušamo gorke plodove jednog drugog poraza – èini se da se struktura obitelji i društva urušava i mijenja naoèigled.

I èinimo se samima sebi nemoæni išta promijeniti. PTSP se podmuklo ucijepio u sve pore života, imam ponekad utisak da su naša djeca doslovce zatrovana.

Uzroke takvih ponašanja možemo pronaæi oèigledne u obiteljima u kojima je neosporno vidljiv poremeæaj ponašanja roditelja, gdje je prisutan PTSP koji vuèe korijene iz rata, gdje je prisutan alkoholizam i duševna poremeæenost neke druge vrste.

Meðutim, ponekad se i u “normalnim” obiteljima i ne htijuæi stvaraju delikventi koji su u stanju muèiti maèku, premlatiti drugo dijete, ukrasti, maltretirati oko sebe – u ekstremnim sluèajevima èak i ubiti. Takvi odrastaju i nastavljaju krug nasilja u vlastitoj obitelji.

Osobno, nikad nisam mogla razumjeti zašto, ali shvatila sam KAKO se ljudi zapravo izgube u ovom zaèaranom krugu.
Na tom putu, utuèeni vlastitim životnim “neuspjesima” roditelji se bore za materijalni opstanak, djeca vjeèno nezadovoljna u potrošaèkom društvu koje promovira odreðene obrasce ponašanja i življenja koje roditelji ne mogu podupirati, škole koje se uz mizerne proraèune i potplaæen kadar nisu u stanju izboriti s ovom plimom negativnosti. Struène službe su zapravo samo make-up u ovom društvu koje vapi za promjenama iz temelja.

Postoji li rješenje? Zastanimo i dobro promotrimo same sebe i svoje obitelji – ima li unutar naša èetiri zida tragova MIKRONASILJA i koliko zapravo RAZGOVARAMO sa svojom vlastitom djecom i supružnicima? Možemo li razumjeti kojim jezikom govore i koje su njihove potrebe? Koliko vremena imamo za obitelj i same sebe? Koliko ULAŽEMO u tu našu djecu? Jesmo li i sami SRETNI? Kako prepoznati sreæu i kako se boriti s “nesretnošæu” u sebi kako je ne bismo ucijepili djeci?

S mnogim stvarima se realno ne možemo izboriti, slabi smo ili nemamo sredstava, ali MORAMO raditi na onom što je u našoj moæi – a to je naše osobno redefiniranje naèina življenja, malih svakodnevnih stvari koje život znaèe, a na koje ne obraæamo pozornost.

Rezultanta svih ovih sila koje nas u životu sapinju, pritišæu i rastežu je zapravo naše dijete i to preèesto zaboravljamo.
I sama sam nauèila lekciju na teži naèin – iako – imali smo sreæe i na tome sam zahvalna.

Stoga – pokušajte razmisliti o tome – ne koliko je VAMA teško boriti se sa svim nedaæama, nego koliko je VAŠEM DJETETU teško razumijeti i prihvatiti ionako složen i uvrnut svijet oko sebe, koliko je VAŠEM SUPRUŽNIKU teško živjeti životom kojim živi.

Nasilje se raða u domovima i na ulicama, ne možemo èiniti èuda ali – bolje je upaliti maleno svjetlašæe nego sjediti u mraku – odnekud se mora poèeti.

ODMAH DANAS – SJEDNITE I RAZGOVARAJTE SA SVOJOM DJECOM I SA SVOJIM SUPRUŽNICIMA – BUDITE VI ONI KOJI ÆE POKUŠATI PREKINUTI ZAÈARANI KRUG NASILJA.


Tyche


*Post-traumatski stresni poremecaj

05.12.2008. u 13:24 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

PRAVO NA ŽIVOT!

Danas, uz Meðunarodni dan osoba s invaliditetom, objavljujemo prvi prilog koji nam je poslan od "ekipe s bloga Mala Anja". Ovo je drugi post o osobama s invaliditetom koji objavljujemo a bit æe ih još jer ovaj blog želi, kao što je napomenuto u uvodnom postu, raditi na poboljšanju odnosa i razvoja tolerancije i poštovanja i prema ovim ljudima.

Autori teksta donose i BONTON U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI S OSOBAMA S INVALIDITETOM a koji je izdao Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida.

Onima koji se èitajuæi ovaj post budu pitali: "kakve veze ima sve to sa „nasiljem“, autori odgovaraju: "Ima, ima itekako veze, jer ako jednostavno zanemarujemo ove gore navedene èinjenice neposredno sudjelujemo u „nasilju“ nad invalidnim osobama odnosno nad osobama s poteškoæama u razvoju."

I ne zaboravimo da se svakom od nas, ili naših bližnjih može dogoditi tjelesno ošteæenje. Pomozimo osobama s invaliditetom u ostvarivanju, kako to autori teksta nazivaju: PRAVA NA ŽIVOT.

Lipa Mare


blogeri s bloga Mala Anja:

Treæeg prosinca obilježava se „Meðunarodni dan osoba s invaliditetom“.

Nakon što su Ujedinjeni narodi proglasili 3. prosinca Meðunarodnim danom osoba s invaliditetom, UN-ova komisija za ljudska prava u svojoj rezoluciji 5. ožujka 1993 godine pozvala je sve zemlje èlanice da istièu obilježavanje 3. prosinca : „s ciljem postizanja punog i jednakog uživanja ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu“.

Kako u svijetu, tako i diljem Hrvatske svake godine obilježava se dan osoba s invaliditetom.

Po zadnjim statistikama, oko deset posto stanovništva Hrvatske èine osobe s invaliditetom, a pridodamo li tomu i èlanove njihove obitelji koji su usko vezani sa poteškoæama, ta je brojka barem trostruko veæa.

Govoreæi o nekom poboljšavanju položaja osoba s poteškoæama u razvoju unutar društva, najveæi pomaci postignuti su u pristupu zgradama i prometnicama, no zato je socijalizacija društva prema osobama s poteškoæama još uvijek na dosta niskoj razini.

Osobe sa poteškoæama i invaliditetom èesto napominju da od društva ne traže sažaljenje ili socijalnu pomoæ, veæ poštovanje osnovnih ljudskih prava.

Pravo u redovnom sustavu obrazovanja, pravo na zapošljavanje, pravo na jednakost, pravo na socijalizaciju odnosno PRAVO NA ŽIVOT.

Nažalost, èesto smo svjedoci razlièitog izjednaèavanja prava meðu samim osobama s invaliditetom. Žalosno je i neljudski da se, na primjer za jednaki gubitak noge dobiva razlièiti postotak invalidnosti i razlièita prava.

Na ovu tvrdnju nadovezuje se i èinjenica da upravo zbog razlièitih prava velika veæina osoba s 100% invaliditetom svakodnevno mora dokazivati svoju invalidnost. Tu prije svega mislimo na one osobe kojima su oduzeta sva èetiri ekstremiteta i koje nikada neæe biti sposobne raditi.

No, vratimo se na poèetak prièe.

U svijetu živi petsto milijuna (500 000 000) osoba s invaliditetom, što èini desetinu èovjeèanstva.

Osamdeset posto osoba s invaliditetom živi u zemljama u razvoju, a treæinu toga broja èine djeca.

Iako prema ovoj statistici svaki peti èovjek ima neku vrst invaliditeta, ljudi su obièno dosta rezervirani kad komuniciraju sa osobama s invaliditetom, odnosno teško se socijaliziraju s njima.

Da bi se lakše socijalizirali sa osobama s invaliditetom donosimo Vam BONTON U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI S OSOBAMA S INVALIDITETOM.

Bonton je izdao Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida i glasi :

1. Prepoznate li potrebu za pružanjem pomoæi osobi s invaliditetom, pitajte ju kako joj najbolje možete pomoæi.
2. Prigodom upoznavanja ne izbjegavajte rukovanje s osobom koja ima umjetnu ili amputiranu ruku. Rukujte se lijevom rukom ili dodirom kako to najbolje odgovara osobi s invaliditetom.
3. Obraæajte se neposredno osobi s invaliditetom, a ne roditelju, partneru, pratitelju ili prevoditelju.
4. Razgovarajte normalno, služeæi se svakodnevnim izrazima poput: "Vidimo se", "Pozdravljam, trèim dalje", "Èujemo se" - bez obzira o kakvom invaliditetu se radi kod osobe s kojom razgovarate. Nemojte se bojati krivih rijeèi.
5. Ako s osobom u invalidskim kolicima dulje razgovarate, nastojite sjesti kako biste se gledali u oèi.
6. Usredotoèite se na osobu koja ima neki poremeæaj govora. Ako niste razumjeli što je rekla, zamolite je da ponovi. Nemojte glumiti da razumijete.
7. Govorite polako i direktno prema osobi ošteæena sluha. Ne vièite, ne govorite joj u uho. Vaši izrazi lica i pokreti usana pomažu joj da vas razumije. Ako, ipak, niste sigurni da vas je razumjela - napišite poruku.
8. Pozdravljajuæi slijepu ili slabovidnu osobu kažite joj i svoje ime. Ako nudite pomoæ u hodanju, ponudite joj da se osloni na vašu ruku.
9. Gluho-slijepe osobe vas mogu razumjeti jedino dodirom. Ako se naðete u situaciji da komunicirate s takvom osobom, uspostavite kontakt ispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu.
10. Osobna pitanja o invaliditetu ili njegovim uzrocima nemojte postavljati osobi s invaliditetom ako s njom niste bliski.
11. Budite obazrivi i strpljivi, osobama s invaliditetom može trebati više vremena da nešto uèine.
12. Ne hvalite pretjerano osobu s invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih zadaæa.
13. Èekajuæi u redu ustupite svoje mjesto ili se zauzmite da teško pokretna osoba odmah doðe na red.
14. Prigodom vožnje u javnim prijevoznim sredstvima ponudite svoje sjedalo osobama s invaliditetom. Pomozite im pri ulasku i izlasku iz autobusa, tramvaja, aviona...
15. Pomagala (štake, štap, kolica) osobe s invaliditetom dirajte samo ako ste to bili zamoljeni. Ne naslanjajte se na invalidska kolica, ona su dio osobnog prostora osobe koja ih koristi.
16. Nemojte milovati psa vodièa dok "radi". Pitajte vlasnika za dozvolu.
17. Poštujte vozaèe s invaliditetom. Kada u prometu susretnete vozilo oznaèeno ovim znakom, poveæajte razmak, smanjite brzinu vožnje i poveæajte oprez. Uvažite njihovu sporost u obavljanju radnji.
18. Od vas se ne oèekuje da pokazujete sažaljenje prema osobama s invaliditetom. Prema njima se ponašajte kao prema jednakima, jer one to i jesu.

Èitajuæi ovaj post sigurno se pitate kakve veze ima sve to sa „nasiljem“.
Ima, ima itekako veze, jer ako jednostavno zanemarujemo ove gore navedene èinjenice neposredno sudjelujemo u „nasilju“ nad invalidnim osobama odnosno nad osobama s poteškoæama u razvoju.

Zato dragi dobri ljudi, pružite potporu osobama s invaliditetom, socijalizirajte sa njima jer oni su prije svega ljudi koji isto imaju PRAVO NA ŽIVOT.

03.12.2008. u 08:00 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	È	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Protiv Nasilja

Napravi svoju znaèku


Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kuæanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemaèkog:
Mag. Sanja Joviæ
- Prijevodi razni:
Kuæanica u Japanu

Buketiæ za Sanju, Zlicu i Kuæanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.


<A HREF="http://protivnasilja.blog.hr"><img src="http://img125.imageshack.us/img125/2612/broj3alg8.jpg " border="0" width="200" alt="Image Hosted by ImageShack.us" /></a>



<A HREF="http://protivnasilja.blog.hr"><img src="http://img88.imageshack.us/img88/3414/srcavratimohrvatskojosmub0.jpg " border="0" width="200" alt="Image Hosted by ImageShack.us" /></a>

LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamoviæ, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rjeènikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Opæinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i proèitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.





KORISNI LINKOVI:
Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoæ, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoæ
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnièka delikvencija (ukljuèujuæi savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetnièkoj delikvenciji
Udruga Tiæ - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tiæ - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlièno mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Ðus
Ðus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tièerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamoviæ
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kuæanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Ðus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih doðe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaæama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kuæanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Èiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika