Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA

Danas nam je na mail bloga protiv.nasilja@gmail.com pristigao tekst blogerice Gustirna čiji je sin prije neki dan napadnut u skol. Odlučile smo objaviti ga prije posta koji se nadovezivao na temu "Batina je iz Raja izopćena". O tome kako je Gustirna doznala za napad i što se dogodilo nakon toga, pročitajte u postu.

Preuzmite naše banere i pomozite nam proširiti krug čitatelja i tako eventualno pridobiti volontere koji će biti potrebni za kasnije konkretne akcije. Hvala unaprijed.

Lipa Mare



Gustirna:

Danas sam sastavila ovaj tekst potaknuta pričom mog mlađeg sina.

ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA

Po prirodi nisam panična osoba, naprotiv, mnoge krizne situacije rješavam prilično smireno. Mnogi moji poznanici mi kažu kako sam izuzetno mirna i "kul" osoba. U zadnje vrijeme osjećam kako su se negdje u meni akumulirali osjećaji straha i panike. Prožimaju me te neugodne vibracije čitavim mojim bićem, sa svakom novom crnom viješću koje bez pitanja i upozorenja ulijeću u moj prostor. Kao razorni projektili. Taj obrambeni "kul" štit postepeno posrće i ja se bojim, svakim danom sve više i više.

Osim vijesti koje me zasipaju iz medija, slušam i glasove svoje djece koji mi pričaju priče iz škole. Školske priče bi trebale biti bezazlene, vesele, vickaste. Djeca izvode nepodopštine, ali nitko ne bi trebao stradati. Tako je bilo nekada. Danas se pričaju nešto drugačije priče.

Za vrijeme ručka obrati mi se mlađi sin, učenik osmog razreda:
"Mama, moram ti nešto ispričati. Želio sam ti to prešutjeti, ali danas sam razgovarao s ravnateljem i mislim da bi trebao i tebi to ispričati."
"Što se dogodilo?" – u sebi premišljam, ne liči na njega da ga pozivaju kod ravnatelja
"Jučer su me napali u razredu. Gurali su klupe prema meni i tako me pritisli uza zid. Tako je nastala i ova rana na nozi (pokaže mi zaraslu oderotinu na potkoljenici). Danas me pozvao ravnatelj na razgovor. Rekao mi je da sam ja veći i jači od njih i ako se opet ovako nešto ponovi da ih upozorim neka prestanu, a ako me ne poslušaju, neka im opalim trisku (šamar)."
Gledam u nevjerici, misli mi se kovitlaju, prvo izlijeće ljutnja:
"Zašto mi nisi odmah rekao za ranu? Trebalo je dezinficirati. Šta ako dođe do trovanja?"
Naravno, dijete je zbunjeno. Smirujem se i nastavljam razgovarati o slučaju, ispitujem: gdje, tko, kada, kako?? Čudim se zašto mi je to prešutio, do sada se uvijek povjeravao.
"Da li je ravnatelj rekao da dođem?"
"Ne, nije."
"Da li je razgovarao s dječacima koji su te maltretirali?"
"Ne znam, ali mislim da nije. Oni ionako već imaju policijski dosje."

Priča mi o slučaju na početku školske godine kada su maltretirali jednog drugog dječaka iz razreda i kada ih je njegov otac prijavio policiji.

Opet se gubim u mislima, osjećam kako me prožima strah, panika, nemoć. U sebi premišljam da li da odobrim ili ne odobrim savjet koji mu je ravnatelj dao. I sami smo djeci znali savjetovati: "Ako te netko udari, brani se. Ali, nikad nemoj prvi započinjati."

Ipak, iznenađena sam savjetom ovog ravnatelja. Zar je to sve što jedan ravnatelj može poduzeti kada je u pitanju nasilje u školi kojom ravna? Savjetovati učeniku da uzvrati istom mjerom? Nasiljem na nasilje.

Svjesna sam da ipak trebam posjetiti tog ravnatelja i razgovarati s njim, iako me nije pozvao. Svjesna sam da neću biti ni prvi, ni zadnji roditelj koji nešto pokušava ukazati tim ljudima kojima svakodnevno povjeravamo svoju djecu. Škola puna nastavnika, pedagoga, psihologa, - odraslih i odgovornih ljudi – nije u stanju riješiti nasilje među svojim učenicima?!?

Dok tako premišljam, sin mi prepričava jedan drugi slučaj kada su preko sata tehničkog, skoro svi u razredu započeli tuču (on je mirno sjedio u klupi s prijateljem i gledao svoja posla), jer je došla neka druga nastavnica kao zamjena i nitko je nije "šljivio". Uspjela im je tek oduzeti mobitele kako ne bi snimali tuču u učionici.
Ej, ljudi!!!! Za vrijeme nastave!? U učionici!? Usred jedne osnovne škole?! Alo, ravnatelju!!! Što mislite poduzeti po tom pitanju???

Nedavno je u Slobodnoj Dalmaciji (16.11.08.) objavljen članak kojeg potpisuje Robert Pauletić. On opisuje događaje u školi koju pohađaju njegova djeca. Prepričava primjere neprimjerenog ponašanja jednog osmogodišnjaka. Spominje kako u dvorištu te škole postoji "mjesto za fight" – mjesto za tuču između učenika starijih razreda. Citiram: "U dvorištu škole moje dice postoji "misto za fight"- grafit s tim natpisom je nedavno izbrisan, ali misto ne gubi funkciju." (nažalost članak još nije objavljen na internetu, pa ste uskraćeni za taj vrlo zanimljiv tekst). I moje dijete je osmaš u toj istoj školi, osmaš koji se ne voli tuči, koji prolazi kraj "mista za fight" i mirno odlazi kući, koji izbjegava svađe i sukobe, ali ipak biva uvučen u njih – pritisnut klupama uza zid.

Razmišljam o drugoj djeci koja su na meti nasilnika, o roditelju koji je pozvao policiju. Razmišljam o mogućnosti da se roditelji sastanu i pokušaju nešto zajednički učiniti da zaštite svoju djecu.

Pade mi pogled opet na jedan drugi članak u Slobodnoj Dalmaciji – premijera kazališne drame "Bog masakra" koju je napisala Yasmina Reze, a režirala naša Nenni Delmestre. Predstava govori o primjeru kada se četvero roditelja sastaje, ali ne da bi civilizirano riješili dječji sukob, nego da se dogovore kako će pomoći djeci da nauče civilizirano rješavati sukobe. Ti roditelji samo misle da znaju kako se to radi. Predstava je zapravo jedna roditeljska tragikomedija.

Uglavnom, svi roditelji žele zaštititi svoju djecu. Osobno poznajem roditelje dječaka koji su mog sina pritisli klupama u zid. Nisam ih doživjela kao agresivce i nasilnike i vjerujem da nisu oduševljeni ponašanjem svoje djece. Znam da i oni žele sve najbolje svojoj djeci i žele ih zaštititi. Zar bi se trebali međusobno sukobiti kao što su se sukobili roditelji i tinejđeri u Karlovcu?

Netko bi trebao znati kako ostvariti kvalitetnu suradnju među roditeljima i djecom. Zašto je nerealno očekivati da baš škola bude taj netko, taj posrednik koji bi sa svojim pedagozima i psiholozima, pomogli roditeljima i djeci da ostvare međusobnu komunikaciju, komunikaciju o nenasilju. Zar ne bismo trebali svi zajedno rješavati probleme sa nasiljem u školi, u učionici, školskom dvorištu?

S druge strane, pitam se – može li se uopće računati na kvalitetno učešće škole i njenih pedagoga, kada ravnatelj te iste škole savjetuje učeniku da se treba braniti istom mjerom?


Nijedan drugi savjet? Niti riječi o tome da će ga škola zaštititi od nasilnika? Ni pomisliti da se mene kao roditelja pozove na razgovor, kao da se to mene ne treba ticati?

Obeshrabrena sam.
Ipak predlažem gospodinu ravnatelju neka se udruži sa svojim pedagozima i psiholozima, neka sjednu i sastave preventivni program o načinima sprječavanja nasilja po školama. Pozovite roditelje na suradnju – neki će se i odazvati, predložite im suradnju, načine rješavanja, zatražite sugestiju od roditelja. Nemojte samo mahati pedagoškim parolama, prijetiti restrikcijama – pomozite konkretnim prijedlozima, jer i roditelji su zbunjeni, preplašeni, bespomoćni!
Svaki dan bombardiraju nas vijestima o sustavnom nasilju po školama, dječjim igralištima.


"Nogom u glavu –
u Zagrebu 14-godišnjak za vrijeme odmora pretukao 13-godišnjaka,
zbog: igrice Warcraft –
premlaćen jer je dao krivu šifru za igricu." (iz Slobodne Dalmacije 18.11.08.)

I moj 14-godišnjak voli igrati tu kompjutersku igricu. Nije suludo strahovati da će i moje dijete neki njegov vršnjak premlatiti zato jer igraju istu igricu.

"Roko Karan premlaćen zato što je drugačiji! – 18-godišnji sin Gorana Karana premlaćen na splitskoj rivi. Boksač ga je udario šakom iza uha jer su se okrznuli ramenima u prolazu Marmontovom ulicom i međusobno se počastili verbalnim biserima. Roko je bio miran i povučen, učio je kineski, među svojim vršnjacima slovio je za čudaka. Zar je to razlog da završi na intezivnoj, u komi, sa teškom ozljedom mozga?" (izdvojeno iz mnogih članaka u Slobodnoj Dalmaciji, proteklih dana)

I moj 18-godišnjak izlazi noću u grad, prolazi Marmontovom, splitskom rivom, Bačvicama.
I on izgleda pomalo drugačije. Hoće li i njega jedne večeri strefiti šaka u glavu, cipelarenje po bubrezima, zalutali metak, .…?

Cijelo moje biće prožima osjećaj panike. Nije to više obična briga i strah, već jezovita panika, jer osjećam se tako nemoćno, tako slabo i jadno. Zato što kao roditelj ne vidim pravo rješenje, ni način kako zaštititi svoju djecu.


Šaljemo ih u školu, vjerujući da su tamo zaštićeni, ali:

Učionica u školi je mjesto opasnog življenja!

Školski WC je mjesto opasnog življenja!

Školsko dvorište je mjesto opasnog življenja!

Dječje igralište je mjesto opasnog življenja!

Poznata gradska okupljališta su mjesta opasnog življenja!

Trebamo li našu djecu pozatvarati u stanove, u sobe?

Trebamo li im oduzeti slobodu da bi im osigurali sigurno življenje?

Svugdje po medijima nailazim na temu nasilja.
Samo se priča i raspravlja o tome. Pozivaju se sociolozi, pedagozi, psiholozi – svatko iznosi svoje teze, zaključke, prijedloge u stilu "moglo bi", "trebalo bi" – vrlo je malo konstruktivnih prijedloga.

Nedavno, u emisiji "Lica nacije" – gospođa psiholog zaključuje: "Neka svatko učini onoliko koliko može."

Pitam se – što ja mogu učiniti? Svoju djecu sam odgojila da budu nenasilni, da vole i poštivaju svaki život. Sada ih moram zaštiti, naučiti ih da se brane. Kako?

Sociolog-pedagog zaključuje: "Imam povjerenja u našu mladost."

O, da! I ja imam povjerenja u našu mladost, a samo sam majka bez fakultetskog obrazovanja. Imam povjerenja u mlade ljude, ali nemam povjerenja u ovo društvo, u ovo školstvo, u ovaj sustav koji je izvitoperio mnoge vrijednosti do neprepoznatljivosti.

Sve se svodi na sistem "Trla baba lan da joj prođe dan." – i tako u nedogled, svaki dan, mjesec, godinu….a djeca nam stradavaju na svakom koraku….svakim danom sve više i više….


Kraj i prijedlog:


U jednom sam dijelu ovog mog teksta spomenula kako je potrebna suradnja škole i roditelja i kako bi to trebalo za ozbiljno zazivjeti, a ne samo kao fraza koja je već izblijedjela od ponavljanja.

Problem je što nitko ne poduzima osnovne i potrebne korake. Uvijek se očekuje da započne ona druga strana.

Roditelji očekuju da škola nešto poduzme, a škola opet prebacuje odgovornost na roditelje i sve završava u blesavim nesporazumima među odraslima, dok se djeca i dalje međusobno tuku i maltretiraju.

Mislim da bi takve programe trebali osmisliti pedagozi i psiholozi te sa konkretnim prijedlozima doći pred roditelje. Ima roditelja koji ne žele surađivati, ali ima i onih koji žele te na toj osnovi započnimo zajednički rad sa svrhom da se zaustavi nasilje po školama, a samim time i izvan škole.

Najgore je što se svi osjećamo bespomoćni i u toj nemoći posežemo i radimo neke nepoželjne poteze. Poziva se policija, djeca dobivaju svoje prve maloljetničke dosjee, a mislim da bi se sa kvalitetnom suradnjom roditelja i školskog osoblja, te sociologa i psihologa, moglo postizati bolje rezultate i da djeca na kraju ne bi bila stigmatizirana za cijeli život.

Nisam ni sociolog, ni psiholog, ni pedagog, ali kao roditelj kojem je stalo da sva djeca imaju sigurna mjesta za življenje, mogu dati svoj doprinos u jednom takvom projektu. Ipak mislim da bi takav projekt trebalo predložiti ministarstvo prosvjete i da bi ga trebaju razraditi stručne osobe.

Puno pozdrava! Čitamo se!

Gustirna

Nastavak price:

Danas sam bila kod ravnatelja. Razgovarati o tome što se desilo mom sinu u razredu. Uljudno smo razgovarali. Nisam otišla optuživati i kritizirati. Otišla sam da čovjek zna da sam upoznata sa svime, da zna kako se ne ustručavam razgovarati o problemu.

Spomenula sam prijedlog da se sastanu roditelji, da škola bude posrednik. Ravnatelj je rekao da su jednom pozvali roditelje učenika koji su poticali nasilje i kaže da je taj skup bio veoma mučan za svih. Uslijedila su međusobna optuživanja, obrana vlastite djece i sl. -što je na kraju krajeva bilo i za očekivati. Također i prijetnje tužbom prema školi. ističem da su i roditelji zbunjeni, nemoćni i da i njima treba pomoć, te da bi tu škola trebala više napraviti.
Škola nema jedinstvenog obrasca po kojem bi djelovala. U svim sporovima, ističu se prava djece i oni tu ne vide prostor po kojem bi uspješno rješili ovakve probleme.

Ispada da su svima vezane ruke, a svi bi željeli da neko nešto poduzme i da to djeluje pozitivno. Očito je da treba poduzeti konkretne akcije, i da se roditelji trebaju angažirati. Primjer gdje roditelji dobrovoljci reguliraju promet je odličan, i slažem se da bi se po istom sistemu mogla održati i nekakva dežurstva po školskim dvorištima za vrijeme odmora. Navodno, postoje dežurni nastavnici, ali oni ne patroliraju školskim dvorištem i prema tome ne vide ni dio onoga što se događa za vrijeme velikog odmora.

Danas je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen nastavak članka Roberta Pauletića. U ovom članku on opisuje kako se formiraju školske bande 13-godišnjaka i 14-godišnjaka i dogovaraju se okršaji između dvije škole. Pri tom postoje pravila o upotrebi oružja, a oružje su palice, nekakvi buzdovani sa iglicama, lanci i sl. - jedino je zabranjen nož i vatreno oružje. Sve se dogovara mobitelima i pravilo je da je na obe strane isti broj učesnika.

Pauletić to još detaljnije opisuje i ne mogu sve prenijeti, ali sama činjenica da tako nešto postoji u ovom gradu je stravična.

Vjerujem u konkretne akcije, više istomišljenika koji su spremni volontirati i angažirati se u pokušaju rješavanja ovih problema, mogli bi doći do nekakvih rezultata.

Ideja o radionicama po školama se stalno provlači i potpuno se slažem da bi tu trebalo baciti težište, i razraditi tu ideju do najsitnijih detalja.

Često se sjetim one pjesme: "Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...odlučili da!


Post Scriptum. U Austriji postoji kampanja protiv nasilja na školama u kojoj sudjeluju i mnoge osobe iz javnog zivota, a dominiraju upravo najveći idoli djece - nogometaši i općenito sportaši, ali i pjevači. Ide uskoro post o ovome. Kampanja je na nacionalnoj razini, postoje posebne radionice na kojima se učitelje, pedagoge i sve ostale koji su s djecom u dodiru, obučava kako se ponašati, a da do nasilja niti ne dolazi, ali i kako se ponašati ako do njega dođe. Ono sto se naglašava je stvaranje pravila kojih se treba dosljedno pridržavati. U školi mojeg sina npr. nisu dozvoljene nikakve igrice, a mobiteli moraju biti isključeni za vrijeme nastave.

Postoje vrlo aktivni roditeljski forumi (po dva predstavnika po razredu) koji se doista aktivno bore za prava svoje djece i odličan su most suradnje između škole i roditelja. Sljedeći post će biti upravo o nefunkcioniranju jednog takvog roditeljskog foruma u Hrvatskoj, a napisala ga je blogerica Rudarka.

Moramo naći način kako da se roditelji i građani udruže i počnu zahtijevati provođenje onoga što bi se ionako trebalo provoditi. Molim i prijedloge za ovo.
Mare





19.11.2008. u 18:15 sati | 36 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Arhiva >>

  studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika